VIS (10 – 13. 10.2024.)
U rano jutro, u 6 sati, krenuli smo po sedmi put u posjetu našem pučinskom ljepotanu Visu koji se mnogim našim članovima zavukao pod kožu pa su bili već više puta. A manji broj nas je,ispunjen radosnim iščekivanjem,krenuo po prvi put.
Naš vozač je Drago Slijepčević zvani Troki, ovaj put u pratnji supruge Marine. A po prvi put,i to iznenada, voditeljica puta je gospođa Seka Kisić, dugogodišnja članica naše Udruge koja je „uskočila“ umjesto naše Nade koja je ostala u Dubrovniku iščekujući poziv na operaciju kralježnice.
Vrijeme je tijekom vožnje do Splita bilo lijepo, a ekipa u autobusu uobičajeno raspoložena i vesela. Osvježili smo se kavicom u kafiću uz cestu u blizini Metkovića i nastavili ugodnu vožnju prema Splitu uz još jedno kraće zaustavljanje na autoputu. U Split smo stigli na vrijeme pa su neki vrijeme prije ukrcaja na trajekt prekratili još jednom kavom, a neki su se „zaletjeli“ i do obližnje Zare. U trajekt Petar Hektorović ukrcavali smo se kao pješaci, mnogi od nas su pogledavali rampu ispod koje smo prolazili i komentirali učestale nezgode u zadnje doba, a malo smo se i našalili. Slijedilo je 2 sata i 10 minuta ugodne vožnje, unatoč vjetru koji nam je razbarušio frizure i valova koji ipak nisu bili preveliki. Uživali smo u pogledu na Split i ljepotama našeg akvatorija. Uplovljavanje u Vis je prekrasan prizor, poseban pečat mu daje ljupki poluotočić Prirovo na kojem se nalazi franjevački samostan Sv. Jerolima.
Odmah po izlasku preuzela nas je naša lokalna vodička, simpatična Ivana i obilazak je mogao početi.Prvo smo posjetili najveću višku utvrdu, tvrđavu Fort George (Fortica). Viška povijest je burna, kreirale su je velike evropske sile, a Fort George su izgradili Britanci 1812. godine ne bi li zaustavili Napoleonovo posezanje za čitavim Jadranom. Tvrđava je 200 godina služila u vojne svrhe da bi zatim bila napuštena. Na našu sreću taj impozantni objekt je temeljito restauriran – 2013. godine proslavljen je njegov 200-ti rođendan. Ljeti se pretvara u pozornicu za zabave i koncerte, a svoje posjetitelje nagrađuje i predivnim pogledom na Vis.
Nakon posjete tvrđavi koju su podigli Britanci, uslijedio je obilazak jednog austrijskog vojnog uratka. Radi se o Gospinoj batariji sagrađenoj 1841. godine. Zove se Batarija zbog baterije od 8 topova smještenih na visokom nasipu obzidanim kamenim zidom. Slavni trenutak povijesti ove utvrde je svakako onaj iz 1866. godine tijekom čuvene Viške bitke između Austrije i Italije. Jedna talijanska oklopnjača koja se upustila u topnički dvoboj s utvrdom zapalila se i žurno povukla ne izvukavši ni sidro. I ova tvrđava danas je ljetna kulturna pozornica, ali i dom Arheološke zbirke Issa. Izloženi su i predmeti vezani za ribarstvo, brodogradnju i suvremenu povijest. Mi smo vidjeli zbirku starih amfora koje su pronađene u uvali Vela Svutnja sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Arheološki muzej istraživao to područje. Pronađeno ih je čak 634, a mnoge su još uvijek imale originalni poklopac. Prebačene su u tvrđavu i složene na način kako su bile složene u brodskom potpalublju. U tvrđavi se također čuva kopija glave božice Artemide iz 4. stoljeća prije Krista i jedan je od najznačajnijih grčkih spomenika u Hrvatskoj. Jedno od naselja na Visu zapravo je mjesto gdje je pronađen original spomenute glave i danas se zove Žena glava.
Na žalost nas koji smo prvi put bili na Visu, nije bilo moguće poći do Titove spilje niti otići na najviši vrh Vida, brdo Hum visoko 587 metara. Zaustavili smo se na jednom drugom vidikovcu i nakratko použivali u plavetnom pogledu. Nakon toga slijedi vožnja po otoku i pogled na stari vojni aerodrom na koji su 1944.slijetali američki bombarderi radi obnove zaliha. Oni manje sretni završili su u moru oko Visa. Danas je okolica aerodroma više poznata po vinskim sortama vugavi i plavcu. Nakon vožnje pošli smo se okrijepiti u lijepu rustikalnu gustionicu gdje smo jeli izvrsnu višku pogaču koju smo zalili Vugavom. Vrijeme je bilo da krenemo prema drugom glavnom mjestu na otoku, ribarskoj Komiži, gdje ćemo boraviti iduća tri dana. Naša Ivana je iz Komiže i pričala nam je o vječnom rivalstvu između Visa i Komiže. Vozač Drago dovezao nas je do starog „socijalističkog“ hotela Biševo, jedinog u Komiži. Već se godinama govori o njegovu rušenju, ali zasad stoji, prekrasno lociran iznad plaže uz šetnicu. Ostavili smo stvari usobama i vratili se do Ivane koja nas je povela do prelijepe crkve koja je u neposrednoj blizini hotela uz samo more. Posvećena jeSv. Mariji, a zovu je Marija Gusarica. Legenda kaže da su gusari opljačkali crkvu u potpunosti i isplovili s ukradenim blagom. Brod je uskoro doživio havariju i potonuo, a slika je „doplovila“ nazad.Crkva je na prvi pogled posebna jer se sastoji od tri povezane crkve s tri spojena trokutna pročelja. Građena je u renesansnom stilu početkom 18. stoljeća, a poznata je i po izvoru koji u njenoj neposrednoj blizini izvire. Blizu ulaza u crkvu Ivana nam je pokazala mjesto gdje se može zagrabiti malo vode. Unutrašnjost crkve mistična je i odiše posebnom atmosferom.
Nakon ovog lijepog razgleda osvježili smo se u hotelu i pojeli odličnu večeru. Onda smo svatko za sebe šetali slikovitom Komižom do tvrđave Komuna, i uživali u lijepoj ranojesenskoj večeri.Odmah sam primijetila da je Komiža grad mačaka kojih ima puno i ponašaju se nonšalantno kao istinske vladarice. I tako je završio naš prvi dan.
Drugog dana našeg boravka bilo je planirano da idemo na Biševo s Pjerinom i obiđemo Modru spilju. Nažalost, ništa od toga. Iako je vrijeme bilo lijepo, bilo je ipak previše nemirno da bi se ušlo u Modru spilju, tako da smo dobili slobodno jutro u Komiži. Bilo je vremena za sve – šetnju, kupanje, dokono ispijanje kave, a bome i za gastronomske užitke. Jako mi se svidio restoran Jastožera kojemu je to bio zadnji dan rada za ovu sezonu – posebno mjesto koje treba vidjeti idoživjeti.Slikavali smo se kod tvrđave Komuna koja je izgrađena 1595. godine, i to da bi se komiški ribari zaštitili od gusarske opasnosti. Kompletne radove trebali su financirati Mlečani, ali u konačnici su morali sudjelovati i lokalni ribari sa svojim doprinosom po čemu je tvrđava i dobila ime Komuna (zajednica). Nakon ležerno provedenog jutra Ivana nas je u 16 sati čekala na rivi. Povela nas je uzbrdo kroz splet komiških uličica i, nažalost, mnogih napuštenih i poluruševnih kuća. Pokazala nam je rodnu kuću Jakše Fiamenga. Izašli smo iz grada i popeli se do kompleksa crkve Sv. Nikole (na komiškom Mikula). Pretpostavlja se da su utvrđeni samostan podigli benediktinci u 12. stoljeću. Taj sakralno-vojni sklop danas nazivamo Muster, što je izvedenica od latinske riječi monasterium tj. samostan. Veliki drveni oltar u Musteru spada u najbolja ostvarenja drvorezbarstva na našim prostorima.Benediktinci napuštaju samostan u 15. stoljeću, a danas je poznat po specifičnom slavljenju Sv. Nikole (Mikule). Svake godine, na blagdan sveca 06. prosinca, na rukama se donese do crkve stara barka koju se ritualno spaljuje, a dio njenog pepela umeće u novu barku kao simbol obnove životnog ciklusa. Pokraj samostanskog kompleksa nalazi se lijepo uređeno gradsko groblje kojim smo prošetali i poklonili se na grobovima trojice naših velikana: Jakši Fiamengu, Ranku Marinkoviću i Ivici Vidoviću. Uživajući u kasnopopodnevnom suncu i prekrasnim vidicima lagano smo šetali natrag prema hotelu gdje nas je čekalo ljubazno osoblje restorana i zasluženi odmor.
U subotu jutro, trećeg dana našeg boravka, imali smo više sreće s vremenom te smo se nakon doručka uputili na rivu gdje nas je čekao Pjerino sa svojim brodom Ames. Prije ukrcaja prošetali smo i vidjeli dvije replike legendarnih gajeta falkuša, tradicionalnih komiških brodica koje koriste latinska jedra ili vesla. Treći primjerak nalazi se u Ribarskom muzeju u utvrdi Komuna. Prva regata komiških falkuša, tj.plovidba od Komiže do Palagruže i tamošnjih bogatih ribljih lovišta održala se 1593. godine, a posljednja povijesna regata održana je 1937. godine. Za činjenicu da danas postoje replike izvorne falkuše zahvalnost dugujemo gospodinu Jošku Božaniću koji se potrudio spasiti ostatke posljednje falkuše po imenu Cicibela. Proučavanje njenih ostataka omogućilo je izgradnju replika, kao i to da je obnovljena regata falkuša koja se održava svake godine čuvajući staru dušu komiških ribara.
Pjerino nas je pozdravio kao stare prijatelje i plovidba prema Biševu mogla je početi. Napuštajući Komižu vidjeli smo stariju gospođu koja nas je plahtom mahala s prozora pa smo se i mi svojski potrudili što živahnije odmahivati.
Klizili smo morem prema Biševu i stigli u Mezuporat. Iskrcali smo se i kupili karte za posjet Modroj spilji koja posjetitelje privlači od 1884. godine. Čekale su nas male barke kojima smo plovili u susjednu uvalu Balun gdje se ona nalazi. More nije bilo baš najmirnije i zaista je bila mala avantura približiti se niskom ulazu u spilju pri čemu smo svi dobro sagnuli glave. Uplovili smo u plavu čaroliju koja je lebdjela oko nas. Kroz prozračno plavetnilo vidjeli smo lijepe zidove spilje, a ispod morske površine bjelinu. Zrake sunca prodirući kroz drugi podvodni ulaz i odbijajući se od bijele površine dna stvaraju taj varljivi, nestvarni i prekrasni fenomen. Nakon posjeta ovoj prirodnoj ljepoti Pjerino nas je poveo u Poje, naselje iznad Mezuporta. Tamo je, u prostoru bivše škole, uređen Centar za posjetitelje kroz koji nas je Pjerino proveo, gdje smo čuli i vidjeli mnoge zanimljivosti o povijesti i prirodi otoka. S Biševa je Mate Martin Bogdanović, industrijalac i pionir tvorničkog konzerviranja ribe na zapadu SAD-a, čiji je portret izložen u Centru. Zatim smo prošetali do crkve Sv. Silvestra sagrađene sredinom 11. stoljeća. Dobivaju je benediktinci koji grade svoj samostan koji je bio aktivan tijekom 12. i 13. stoljeća. Iako je malo ostalo od izvornog izgleda crkvice, kad je vidimo osjećamo sva ta minula stoljeća. Pjerino nam je ispričao da je pokrenuo inicijativu da se na blagdan Sv. Silvestra (Stara godina) održi sveta misa, a nakon toga se pale stare stvari, simbolički se rješavajući svega što je bilo loše i najavljujući svjež početak Nove godine.
Nakon Sv. Silvestra Pjerino nam je pokazao staru kuću koju je kupio i prekrasno renovirao u rustikalnom stilu. Iz svake njegove riječi izbijala je bezuvjetna ljubav prema življenju u njegovom malom raju, otoku Biševu. Vratili smo se na Amesa gdje su nas Pjerinova supruga Silvana i „prinova“ iz Novog Sada -simpatična Milica, pričekale s krasnim, naravno ribljim, objedom. Nakon objeda je još bilo vremena za brzinsko kupanje u tirkiznom osvježavajućem moru. Dobro raspoloženi vraćamo se nazad, Pjerino nam pjeva, mi se pridružujemo, sve je baš onako kako treba biti: vedro, opušteno, nasmijano. Ipak, vrhunac je uslijedio nešto kasnije kad se Pjerino preobukao u Baby Lasagnu i izveo Rim Tim Tagi Dim. Svi smo bili na nogama i u ritmu! Nezaboravan dan. A unaprijed smo se veselili sljedećem jutru kojega ćemo isto provesti sa Pjerinom. Preostalo je vremena za šetnju Komižom i večeru u našem hotelu.
Četvrtog i posljednjeg dana našeg puta spakirali smo se, doručkovali i oprostili s osobljem hotela, posebno s dragom domaćicom sale. Prtljagu smo pospremili u autobus pod nadzorom našeg Draga. Ames i Pjerino su nas čekali. Odlučio nam je izbliza pokazati južnu obalu Visa koja se, po mišljenju mnogih nautičara, smatra jednim od najatraktivnijih dijelova našega primorja. Vidjeli smo krški krajolik posložen na 100 načina, u svim nijansama boja. Visoke litice s iscrtanim slojevima raznih geoloških epoha. Vidjeli smo brojne spilje kojima i Vis i Biševo zaista obiluju. Minijaturne plažice na koje samo barka može doći, a na jednoj od njih navodno se kupala Greta Garbo. Pjerino je dovodio Amesa tako blizu da nam se činilo da svu tu ljepotu možemo dodirnuti. Ulazili smo u nekoliko ljupkih uvalica s ponekom kućom te su nam, na našu veliku radost, opet mahali s prozora. Približili smo se veličanstvenoj Stinivi, ali nažalost nije bilo moguće ući. Zakriljena s 2 visoke klisure, doimala se kao dama s velom preko lica koji krije njenu ljepotu. I tako, ispunjeni viškom čarolijom i uz još jedan Rim TimTagi Dim, uplovismo u Vis. Nakon dirljivog rastanka s posadom Amesa, ulazimo u trajekt i krećemo za Split. Nikad dosta našeg mora! Puno nas je cijelu vožnju provelo na palubi. A u autobusu do doma se pjevalo i pjevalo!
Doviđenja, Visu, do sljedećeg puta!
Katarina Marlais