Dogovor je bio, polazak u 13:00 sa Pila, ali svi su već puno prije bili na okupu, pa krećemo  ranije. Minibus ugodan , mi svi sa maskama, na  razmaku koliko god smo mogli poštovati, svi se uglavnom poznamo, pa je atmosfera bila  gotovo obiteljska.
U Opuzenu „kupimo“ Pava i sada, svi na broju, krećemo prema Makarskoj i Biokovu,  donjom cestom uz more. Degustiramo Anuškine kolače ( ona  uvijek napravi  neke lijepe delicije za putovanje Udruge i kada sama ne putuje ), pijuckamo liker od kave. Oko Baćine se nebo natmurilo, spustio se pljusak, koji nas je pratio skoro sve do Makarske.
Biokovo, planina treća po redu po visini u Hrvatskoj ( najviši vrh je Sv .Jure  1762 m), se sa svojim klisurama nadvio nad  Makarsku rivijeru, skupljajući oblake. Polako se uspinjemo  uskom cestom do Parka prirode Biokovo ( proglašen 1981.g.), u sastavu koga se nalazi i Botanički vrt Kotišina  sa istoimenim kaštelom , koga je utemeljio dr. fra. Jure Radić.
Reljef Biokova je krški, nema rijeka i potoka, samo poneke  veće lokve  nakon kiša, koje služe za napajanje  stoke, ali ima dosta  pećina i špilja, od kojih su najpoznatije jama Amfora i jama Mokra noga  (-842 m). U Parku raste mnogo biljnih vrsta ( oko 1500) .Uz makiju  ima dosta  bukve i jele i autohtonog crnog dalmatinskog bora , a i neke ugrožene vrste kao što su velecvijetni rožac , puzavo zvonce i malocrveni kaćun .Od životinjskog  svijeta ima dosta kornjaša od kojih su mnogi endemični, vodozemaca , gušterica te zmija, od kojih je najpoznatija zmija otrovnica poskok. Postoje i  velika staništa više vrsta šišmiša. Ima tu i lasica i  kuna zlatica, a i neizbježan je vuk i lisica. U novije vrijeme  nastanjeni su  i mufloni i balkanska divokoza, a kao i svuda, ima  puno divljih svinja . Litice i ponore nadlijeću suri orao, orao zmijar i vjetruša kliktavka, koji su strogo zaštićeni prema Bernskoj konvenciji.
Naš cilj je bila novoizgrađene Nebeska šetnica  i vrh S. Jure. Vozeći se uskom cestom promatrali smo  guste šume, kamenjar, urvine i provalije  koje su se impresivno pokazivale ispod nas. Nismo baš vidjeli taj životinjski svijet , ali na livadama je bilo nešto krava i puno  konja svih uzrasta .Mala krda, sa mladim pastusima, kobilama i  ždrebadi , svih boja i šara, te poneki tovar, su  kaskala ispred nas, zaustavljajući se  kod  lokvica i lokvi na putu, od nedavne kiše, pijući vodu. To nas je usporavalo, pa tako, kada se jedno veće krdo  nije  htjelo pomaknuti, ne obazirući se na  trubu auta, naš vozač Grgo je uzeo plastičnu škatulu sa žvakama Orbit i njome zašuškao. I gle čuda , konji su se dali u trk,  i ubrzo   skrenuli na   jednu livadu .I tako smo stigli do vidikovca Ravna Vlaška,  gdje je sagrađen i nedavno otvoren Skywalk ( Nebeska šetnica )  polukružna građevina od betona, čelika i većim dijelom stakla, površine 40 metara kvadratnih, koja se nadvila nad stijenom od 12 metara visine, na nadmorskoj visini od 1228.m. I onda  iznenađenje i razočaranje, kako za nas tako i za mnogobrojne turiste, koji su zbog toga došli na Biokovo. Nebeska šetnica je bila zatvorena, jer je nakon kiše bila mokra i  rizična za hodanje. Nastavljamo put  prama vrhu, u nadi da će se   šetnica osušiti, jer je sunce zasijalo. Vozilo smo se uskom, lošom, cestom sa mnogo  serpentina i oštrih zavoja, sporo,  teško se mimoilazeći sa autima  iz suprotnog smjera. Tako je bilo i u povratku, ali naš vozač je to perfektno odvozio, jedino su oni na zadnjim sjedištima poskakivali, a poneki put i udarili glavom o plafon. Na vrhu, na Sv.Juri umjereno maglovito, hladan vjetar, puca pogled na Zabiokovlje, Sinjsko polje  i Kamešnicu na sjeveru  i divan pogled na Makarsku rivijeru, otoke Hvar, Brač, Vis i ostale. More mirno, zbonacalo, samo poneka jedrilica remeti taj mir. Kažu da se za vedra vremena može vidjeti vrh Monte Gargano u Italiji, koji je udaljen 250 km. Na Sv. Juri je izgrađen TV relej čija je  najviša točka  ujedno i najviša visinska točka u Hrvatskoj.
Uz njega se nalazi i crkvica Sv. Jure , koja je  zbog gradnje  releja  srušena i nanovo sagrađena u neposrednoj blizini. Uživali smo u pogledu, naslikavali se i polako krenuli nazad Nebeska šetnica je i dalje bila zatvorena , jer je bila vlažna, a zaposlenici Parka prirode, koji tu rade,  nisu se potrudili, a nije trebalo puno, da to pometu i posuše, ali treba imati volje i želje. Ulaznice smo sačuvali, a Nada je naknadno dogovorila da će nam  vrijediti za drugi put , kada se odlučimo  ponovo doći. I tako propalo nam je  uzbuđenje  koje smo  trebali doživjeti  hodajući po staklenom podu iznad ambisa, ali nije nam propalo zadovoljstvo da sa stijena, sa strane šetnice, promatramo lijep  prizor koji se pružao ispod nas, pučinu , i sada već polako, zalazeće sunce. I tu je palo mnogo selfija i fotografija , pa pomalo već umorni i gladni, hitamo na kasni ručak ili ranu večeru u restorani „Vrata Biokova“.
Ambijent pristojan , hrana tako- tako, gazda natmure , ali sve u svemu moglo je proći. Bližila se noć i na pojilo, u blizini restorana, stizale su krave i svi oni konji koje smo  sretali i sa kojima smo se gurali na putu. Saznali smo da su vlasništvo  vlasnika restorana . 
Vrijeme je  neumitno prolazilo, morali smo stići u Zagvozd na predstavu, pa smo pohitali u podnožje Biokova, pa kroz tunel Sv Ilija, koji je dug  4248m, a u promet je pušten 2013. godine. Stižemo u Zagvozd, na predstavu Cabaret “Preko veze“, u izvođenju glumica Kazališta Moruzgva i Satiričkog kazališta Kerempuh,  neposredno prije početka. Maske obavezne , upisuju nam imena i  kontakt telefone,  smještamo se u gledalište, a domaćini su ga uredili tako da se pravilo distance dosta poštovalo.
Na pozornici  četiri odlične  glumice ( Mila Elegović, Jelena Miholjević, Mirela Vidak Hranjec i Petra Duganđić) u maniri cabaret-a i stund up komedije , pričaju o životnim  sudbinama svojih likova, našem izvitoperenom društvu, na komičan i satiričan način.
Predstava i glumice su bili odlični .
Sa završetkom predstave  počela je pljuštati kiša, vjetar i hladnoća su  pojačali, pa smo i mi i glumci pobjegli.
Put do kuće je brzo prošao, sada smo se vozili autoputom, jedino  zaustavljanje na dvije granice i skeniranje osobnih iskaznica nas je malo usporili. Uglavnom smo ćaskali i dremuckali.
U Grad smo stiglo oko 2 sata po ponoći. Vozač nas je , skoro sve, dovezao do kuća, kao taxi.
U kratko vrijeme  puno dojmova i lijepih prizora krajobraza naše  velebne  planine .Bilo je lijepo i nezaboravno.

Ranka

Još lani, u Kninu , na Noći muzeja , dogovor je pao da se 2020. godine  ide u Rijeku.
I tako smo krenuli sa Pila iza u12,30 sati, u velikom autobusu, nas 20, komotno, raspoloženje dobro, ekipa ženska, sa izuzetkom dva muška člana i vozač Josip, koji je, kao i uvijek, cijelim putem, bio za pet plus.
Put prolazi u čavrljanju, degustiranju  kolačića, koje su članice udruge napravile za  tu priliku, malo se krijepimo travaricom i jegerom, dremuckamo. Jedno kratko zaustavljanje na autoputu i u večernjim satima stižemo u Ravnu Goru, u Hotel „Bijela ruža“, koji smo odabrali jer je blizu Rijeke, a u kojoj nije bilo mjesta ni za lijeka, a i cijene su bile paprene. Svakako i zbog  dobrog iskustva u dva prethodna boravka Udruge u tom hotelu. Dočekala nas je ukusna večera, primjerena za Gorski Kotar ( juha od gljiva, toć od divljači i pita od borovnica ). Najedeni i napijeni smjestili smo se u tople , čiste sobe i pošli na zaslužen počinak.

Već 5 ili 6 godina unazad, udrugari dočekuju zajedno Novu godinu. Koliko se sjećam, počelo je kod naše gostoljubive Mace u Župi, pa nastavilo na Igmanu, u Fužinama, na Čiovu, pa prošle godine u Dobri, a ove godine u Karlovcu. S punim povjerenjem u našu voditeljicu i vjerom u dobar provod ukrcali smo se na Pilama i prepustili sigurnim rukama našeg vozača Josipa, koji nas je vozio velikim autobusom iako nas je bilo samo 24. Široko svima. U početku smo bili dremljivi, ali kasnije je krenuo „catering“, kao što je to i običaj. U ponudi su bili domaći keksići, Jaeger i Bechtelovka.

Već tradicionalno oko Božića i Nove godine ide se na zelenu menestru u „ Kamene dvore“ ,
Tako se i zadnje subote u 2019. godini, veliko društvo udrugara uputilo sa Pila prema Konavlima .
Dan je bio lijep. Burica je brijala, mi dobro , kao uvijek, raspoloženi.
Prvo odredište su bili Čilipi, u Zavičajni muzej Konavala na novootvorenu izložbu „Minijature konavoske mudrosti“ na kojoj su autori maštovito prezentirali izreke, koje od davnina, pa i danas, postoje u konavoskim, a i drugim kućama, a odnose se na svakidašnjicu, život i događaje.Usput smo obišli i stalni postav konavoskih nošnji, vezova , kojima se uvijek možemo diviti. Pogledali smo i Betlehem u župnoj crkvi, pa put Lovorna i „ Kamenih dvora“

Ponovo jedan lijep i sadržajan izlet Udruge, ovaj put na Kvarnerske otoke. Putovanje ugodno, nas ne baš previše, u velikom autobusu, mjesta dovoljno, mladi vozač Ljuban dobar. Kilometri brzo prolaze, poznati pejzaž uz autoput i u popodnevnim satima smo na Kvarneru. Kula Nehaj, Senj, Crikvenica, Kraljevica, prelazimo Krkčki most i već smo na Krku, otoku koji je donedavno smatran najvećim na Jadranu, ali je mjerenje 1993.g. pokazalo da je iste površine kao Cres, a s obzirom da se razina Jadrana postupno podiže, a obale Cresa su strmije , očekuje se da će u budućnosti Cres postati najveći otok Jadrana.