CRNA GORA (18. – 20.11.2022.)
Petak je osvanuo oblačan, kiša nije padala, samo je prijetila. Nadali smo se da će nas mimoići, ali smo se prevarili. Na brzinu se, ispred hotel Imperijala, ukrcavamo u autobus. Naš vozač koji nas vozi prvi put, prekrižo ruke i gleda kako mi “spretno”ukrcavamo kufere.
Odmah dobra atmosfera, autobus je veliki, ima dosta mjesta. Usput kupimo članove iz Župe i Konavala i već smo na granici. Našu prolazimo brzo, na crnogoskoj zastoj. Jednom našem članu je par dana prije izleta istekla osobna, nije čovjek primijetio. Nisu ga pustili. Ostao je, ali na svu sreću brzo je našao prijevoz i sretno se vratio kući.
Nad Bokom se nadvili tmusti oblaci, ne vide se okolna brda, a kada smo stigli do restorana Verige ulila kiša kao iz kabla. Pratila nas je do Perasta i dalje, a šilok podigao more, poplutala cijele riva. Planirani posjet Muzeju grada Perasta eliminiramo, a hrabri su se ukrcali u brodicu i otplovili do otočića u obilazak crkve Gospe od Škrpjele, gdje ih je dočekao don Srećko Majić, koji ih je proveo po crkvi, pričao o njenoj povijesti i pokazao njene vrijednosti. U povratku su obišli i stolnu crkvu Sv Nikole. Vratili su se mokri i promrzli. Mi, manje hrabri, smo ih čekali u obljižnjem kafiću. Planirani ručak i šetnja Kotorom, po takvom nevremenu, nisu dolazila u obzir, ali ipak smo svratili do dobrotskog groblja, gdje je par hrabrih cura izašlo iz autobusa i na grob don Branka Zbutege položilo cvijeće .
U neko doba je trebalo i ručati, pa stajemo u Budvi, usred novog dijela. Okolo gradilišta, sve raskopano, strše nedovršene kuće, armature, u nebo se dižu novosagrađene kuće (hoteli? apartmani? stanovi?) bez reda, kičeraj, đungla. Prošetali do rive, do restorana “Jadran” (“Kod Krsta”). Restoran star,ali ugodan, hrana i piće dobri. Valovi udaraju o rivu, u daljini se vidi stara Budva, onako u sumaglici, tužna.