Udruga ljubitelja Hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota pod vodstvom gđe. Nade Zanze organizirala je četverodnevni izlet u Bosnu od 30.12-2.1.2023.
Uputili smo se iz Dubrovnika preko Mostara u Visoko. Tamo smo posjetili tunele Ravna koji vode prema piramidi Sunca. Iz Visokog smo popodne stigli na Stricu u lijepu komfornu kuću našeg sugrađanina gospara Lukše Kraljevića, koji nam je njegov dom stavio na raspolaganje. Vrijeme nas je poslužilo vedro, toplo i sunčano tako da smo uživali u prekrasnom krajoliku.

Dana 27.11.22.u 08.00 krenuli sa Pila autobusom u pravcu Stona. Dan je bio sunčan, a raspoloženje članova udruge odlično. U dobrom raspoloženju stigli smo u Ston gdje smo popili kavu, malo protegnuli noge, a potom krenuli prema Pelješkom mostu. U Stonu nam se pridružila gospođa Antonija i vrlo slikovito i interesantno čitavim putem kroz Pelješac nastojala što zornije približiti povijest i običaje pelješkog kraja. Na Pelješkom mostu zadržali smo se petnaestak minuta, divili se ljepoti istog, slikavali se, a zatim nastavili vožnju prema Orebiću uz detaljno i zanimljivo vođenje gospođe Antonije, koja je u šali rekla da voli objašnjavati tako da se pritom “okrene svaki kamen”.

Petak je osvanuo oblačan, kiša nije padala, samo je prijetila. Nadali smo se da će nas mimoići, ali smo se prevarili. Na brzinu se, ispred hotel Imperijala, ukrcavamo u autobus. Naš vozač koji nas vozi prvi put, prekrižo ruke i gleda kako mi “spretno”ukrcavamo kufere.
Odmah dobra atmosfera, autobus je veliki, ima dosta mjesta. Usput kupimo članove iz Župe i Konavala i već smo na granici. Našu prolazimo brzo, na crnogoskoj zastoj. Jednom našem članu je par dana prije izleta istekla osobna, nije čovjek primijetio. Nisu ga pustili. Ostao je, ali na svu sreću brzo je našao prijevoz i sretno se vratio kući.
Nad Bokom se nadvili tmusti oblaci, ne vide se okolna brda, a kada smo stigli do restorana Verige ulila kiša kao iz kabla. Pratila nas je do Perasta i dalje, a šilok podigao more, poplutala cijele riva. Planirani posjet Muzeju grada Perasta eliminiramo, a hrabri su se ukrcali u brodicu i otplovili do otočića u obilazak crkve Gospe od Škrpjele, gdje ih je dočekao don Srećko Majić, koji ih je proveo po crkvi, pričao o njenoj povijesti i pokazao njene vrijednosti. U povratku su obišli i stolnu crkvu Sv Nikole. Vratili su se mokri i promrzli. Mi, manje hrabri, smo ih čekali u obljižnjem kafiću. Planirani ručak i šetnja Kotorom, po takvom nevremenu, nisu dolazila u obzir, ali ipak smo svratili do dobrotskog groblja, gdje je par hrabrih cura izašlo iz autobusa i na grob don Branka Zbutege položilo cvijeće .
U neko doba je trebalo i ručati, pa stajemo u Budvi, usred novog dijela. Okolo gradilišta, sve raskopano, strše nedovršene kuće, armature, u nebo se dižu novosagrađene kuće (hoteli? apartmani? stanovi?) bez reda, kičeraj, đungla. Prošetali do rive, do restorana “Jadran” (“Kod Krsta”). Restoran star,ali ugodan, hrana i piće dobri. Valovi udaraju o rivu, u daljini se vidi stara Budva, onako u sumaglici, tužna.

Istanbul,
cilj našeg putovanja, najveći je grad Turske, smješten na dva kontinenta koje dijeli Bospor. Kroz povijest mijenjao je gospodare od rimskog , bizantskog pa osmanlijskog carstva, a tako i imena Bizant, Konstantinopolj, Carigrad, Stambol i Istanbul. Prvo veće putovanje nakon duge pauze izazvane pandemijom, u skladu s tim vlada i pozitivno uzbuđenje. Ugodan let trajao je nešto manje od dva sata. Na aerodromu dočekuje nas jedan od vodića Dino i prati do hotela na Trgu Taksim. Trg Taksim centralni je dio evropskog dijela i kroz povijest je imao veliki značaj pa tako i do današnjih dana. Na trg se nastavlja najužurbanija i najprometnija pješačka ulica Istiklal koja vodi do povijesne kule Galate. Ulica ima vrlo zanimljivu arhitekturu sličnu bilo kojem evropskom gradu. Tu se nalaze mnoge evropske ambasade, pa čak i povijesni konzulat Dubrovačke republike iz 1720. god. Obišli smo crkvu sv.Ante, tu je i znanstveni centar i tehničko veleučilište, zatim mnogo muzeja i galerija. Na ulici se mogu sresti sve nacije i boje kože. Nepregledna je to rijeka ljudi koju samo povremeno preciječe vožnja nostalgičnog crvenog tramvaja kao simbola ulice. Kroz ulicu Istiklal provela nas je naša vodič Sabina interesantnim povijesnim pričama. Nakon desetak kilometara šetnje jedva smo se dovukle do hotela. Kraj prvoga dana.

(Dan 1.)
Žuti autobus. Platanus. Vozač Danijel. Nas udrugara 33. Rano jutro, svi TOČNI! Neće nam pofaliti za podgrijavanje sljedeća četri dana: napunili smo frižider raznoraznim likerima, pa i Jegerom iako nitko nije okasnio i odmah se počastili preukusnom pitom od jabuka, djelo naše članice.
Preko Pelješca i mosta, našega ponosa, zaobišli smo zaustavljanje u Neumu i besmislenu graničnu kontrolu. Na odmorištu Raščane na autocesti prema Splitu – pauza. Stigli smo dovoljno na vrijeme na trajekt za Vis s polaskom u 11h. Trajekt ogroman. Raštrkali smo se po njemu na sve strane. Dio nas je stigao i do gornje palube na kojoj je grupica stranaca vježbala kineske i japanske vještine. More mirno. Vrijeme idealno. Sunca na pretek. Istočnjačkim vježbama su se priključile i neke naše članice.
Ulazak u grad Vis. Većini je prvi dolazak na otok Vis, a neki se vraćaju s udrugom i po četvrti put.
Posjetili smo obnovljenu utvrdu, Fort King George, smještenu na zapadnoj strani viške luke. Tvrđavu je sagradila britanska Kraljevska mornarica nakon pobjede u bitci na Visu 1811. godine i nazvala ju je po kralju Georgeu III. U vojne je svrhe korištena dvjestotinjak godina, a onda je napuštena. Obnovljena je 2012. godine, kad ju je u koncesiju dobila jedna privatna tvrtka. Danas je Fortica, kako je Višani zovu, mjesto koje živi. Uz restoran, bar i galeriju, tu se održavaju koncerti, vjenčanja.