Ove godine Udruga nije putovala na Noć muzeja na neku drugu destinaciju. Ostali smo u Gradu. Prijavilo nas se preko 50.

Krenuli smo od Muzeja ljubavnih priča koji se nalazi u Pilama , Od Tabakarije 2.Otvoran je 2018.i prvi je  u svjetski Muzej ljubavnih priča, kako nam je rekao  vlasnik Goran.Glavni izlošci, bit muzeja, su u prostotiji na katu. To su predmeti , sitnice , kao što su češalj, leptir mašna, naočale i sl. koje su darovali ljudi iz cijelog svijeta, bilo da su ih osobno donijeli ili poslali , a uz njih su  ispričali ljubavne priče, svoje , svojih prijatelja ili obitelji. I one sa  lijepim i one sa tužmim završetkom. To i danas privlači ljude pa i dalje pristižu predmeti  i priče uz njih.Poseba prostorija govori o glumačkim i glazbenim parovima , okrunjenim glavama , koji su u nekom vremenu boravili u  Dubrovniku, uz zanimljivisti o njima .Tu su i ljubavne  priče i legende dubrovačkog kraja, priča o galebarenju i “galebima”, a jedan dio je posvećen i TV serijama  (“Igra prijestolja”, “Ratovi zvijezda “…) koje su snimane na dubrovačkim lokacijama.Na najgornjoj prostotiji je kutak za djecu kao i prostor gdeje  posjetioci mogu ostaviti svoj potpis ili napisati svoju priču  na papirićima u obliku srca. Vrlo ugodan i lijepo uređen prostor i sve  dobro dokumetirano. Na kraju razgleda smo imali  lijepi tratamenat na taraci restorana “ Orhan” u predivnom ambijentu Pila ispd Lovrijenca .

Kada su jednodnevni izleti u pitanju sve je već poznato. Naša Nada, glavna i odgovorna prebrojava putnike, svi dobro raspoloženi i zadovoljni jer je još jedan izazovan da pred nama. Poželimo dobrodošlicu novoj članici Udruge gđi Perici Martinović, a mi ostali smo već obitelj. Poznajemo se sa brojnih putovanja i izleta gdje smo podijelili predivnih doživljaja.
Granicu prelazimo kod Metkovića, uobičajene formalnosti od kojih smo se odvikli od kada imamo Pelješki most. Još malo i eto nas u Počitelju. Zanimljivom gradiću uz lijevu obalu Neretve gdje se kaldrmom penjemo do utvrde, simbola grada, utemeljenom već u 14. stoljeću. Arhitektura sa svim karakteristikama islama, k nebu streme minareti. Vrijedna vodičica Stanislava je dio grupe vodila do samog vrha odakle puca pogled na Počitelj i Neretvu. Dio grupe je osao pri kavi jer je kaldrma za neke od nas bila rizična.
Dolaskom u Čapljinu srdačno su nas dočekali prijatelji gospar Pero Marković i gospar Boris Matić (glumac u kazalištu Marina Držića, što hoće reći, našijenac). Cilj nam je posjeta Umjetničkoj galeriji hrvatskog kulturnog središta gdje je predstavljena vrijedna retrospektivna izložba kipara, slikara i pjesnika Vanje Radauša.

(iliti zelena menestra kod Muja)

Uglavnom, postala je tradicija da godinu završavamo izletom u Konavle na tradicionalne  “Mirise Božića”. I ove godine je , bez dvojbe, izbor pao na OPG  “Kamene dvore” obitelji Mujo u Lovornom. Domaćinstvo gdje se osjećamo ugodno, kao da smo među svojom obitelji, domaćini srdačni, posluga dobra, hrana izvrsna, a posebno zelena menestra, kojoj smo se svi veselili.

Interes je bio velik, prijavilo se preko 80 članova, pa smo se morali podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu , 27. u petak, je vodila predsjednica Nada, a drugu, 28. u subotu, nova podpredsjednica Dijana Marić, a po komentarima članova, jako uspiješno.

Itinerer je bio jednak oba dana. U 14:15 smo krenulim sa Pila ,nitko nije kasnio, čak smo svi došli ranije, pa nije bilo  kupovanja Jegera. Prva postaja su bili Čilipi, gdje smo, u Zavičajnom muzeju Konavala, obišli novu isložbu, fotografije djece  u narodnim nošnjama Konavala i drugih krajeva Hrvatske ( Šestine , Salavonija, Turopolje,  Lika,  Dalmatinska zagora…) Obišli smo i crkvu Sv. Nikole i njihov Betlehem, ove godine sa novim detaljima. Nastavioli smo preme Mikulićima i tamo se, u pratnji domaćina, gospora Andrije Grgurina, popeli na Ilirsku gomilu, jednu od najvećih u ovim krajevima, koju su mještani malo preuredili, napravili put do vrha, vrh malo zaravnili i napravili gumno, dobivši prostor za razna druženja . Sa gomile puca divan pogled na Konavle , u daljini, na istoku,se bijelio Lovćen pod snijegom , a na zapadu, na pučini je Sunce zapadalo, ostavljajući rumeni trag na nebu. Mrak je polako zaogrtao Konavle , a mi smo do odlaska u “Kamene dvore “ još malo prošetali Grudom.

Krenuli smo “zorom” poznatim stanicama i napunili smo autobus. Ovaj put neobicno,nasa Nada nije bila s nama,ali bit ce na povratku. Udrugarka Mime procitala nam je u kratkim crtama o franjevackom samostanu u Zaostrogu,kojeg obilazimo po prvi put. Zaostrog nas je docekao u suncu. Pred samostanom gvardijan fra Branko i brat Ivica, koji nas je proveo crkvom,samostanskim izlozbenim prostorom te bibiliotekom. Impresivna povijest, od 7.i 8. stoljeca od augustinaca,pa franjevaca koji preuzimaju samostan,uburnim vremenima Osmanskog carstva pa do danasnjih dana. Crkva sv. Marije, nekad Marijansko svetiste svjetskog glasa,u crkvi je grob fra Andrije Kacica Miosica koji je u ovom samistanu zivio i radio. U samostanu se od osnutka odrzala humanisticka skola prikupljala se arhivske i bibliotečna grada te umjetnička djela čije  impresivne  eksponate smo razgledali u izlozbenom prostoru,kao i dio etnografske zbirke i misnog ruha,te bibilioteka sa raritetnim knjigama i 28 ikunabula. Zaista se isplatilo pogledati sve ovo, a i ponoviti. Slikali smo se u nasim majicama,na skalinima samostana a pred predivnom samostanskom setnicom, “ko bijeli labudovi” napisala je Nada na Grupi… Krenuli smo prema Makarskoj, gdje nas je cekala vodicica Agata, a nakon kratke pauze, obucena u narodnu nosnju Makarske,provela nas je do izlozbenogprostora u Turistickoj zajednici, pa rivom do spomenika “galebu” te uskim ulicicama uz prekrasne palace to Trga fra Andrije Kacica Miosica,  cijelog u skalinadi, vrlo neobicnog, ispred crkve sv Marka i Jerolima, pa dalje do franjevackog samostana i Malakoloskog muzeja, osnovanog 60 tih godina proslog stoljeca od fra Jure Radica. Lijepo i nadahnuto vođenje vodicice Agate.A tad nam se pridruzila nasa Nada, “ko nova”nakon trotjedne rehabilitacije,sa vec pripremljenim planom od 4 izleta, koja cemo realizirati u slijedecih mjesec,dva i krecemo kroz tunel prema Mlikotama i Bikinoj konobi. Dobrodoslica vlasnika , uz uvijek ukusan objed sa zabama i teletinom ispod peke, pjesmu i svirku naseg Nena,ples udrugarki i udrugara i nase Nade, za cas je prosao… I valjalo se uputiti prema doma…. radosni i zadovoljni jos jednim u nizu izleta.

Udrugarka Kate Jelavic (Ovaj put “vodicica”)

U rano jutro, u 6 sati, krenuli smo po sedmi put u posjetu našem pučinskom ljepotanu Visu koji se mnogim našim članovima zavukao pod kožu pa su bili već više puta. A manji broj nas je,ispunjen radosnim iščekivanjem,krenuo po prvi put.

Naš vozač je Drago Slijepčević zvani Troki, ovaj put u pratnji supruge Marine.  A po prvi put,i to iznenada, voditeljica puta je gospođa Seka Kisić, dugogodišnja članica naše Udruge koja je „uskočila“ umjesto naše Nade koja je ostala u Dubrovniku iščekujući poziv na operaciju kralježnice.

Vrijeme je tijekom vožnje do Splita bilo lijepo, a ekipa u autobusu uobičajeno raspoložena i vesela. Osvježili smo se kavicom u kafiću uz cestu u blizini Metkovića i nastavili ugodnu vožnju prema Splitu uz još jedno kraće zaustavljanje na autoputu. U Split smo stigli na vrijeme pa su neki vrijeme prije ukrcaja na trajekt prekratili još jednom kavom, a neki su se „zaletjeli“ i do obližnje Zare. U trajekt Petar Hektorović ukrcavali smo se kao pješaci, mnogi od nas su pogledavali rampu ispod koje smo prolazili i komentirali učestale nezgode u zadnje doba, a malo smo se i našalili. Slijedilo je 2 sata i 10 minuta  ugodne vožnje, unatoč vjetru koji nam je razbarušio frizure i valova koji ipak nisu bili preveliki. Uživali smo u pogledu na Split i ljepotama našeg akvatorija. Uplovljavanje u Vis je prekrasan prizor, poseban pečat mu daje ljupki poluotočić Prirovo na kojem se nalazi franjevački samostan Sv. Jerolima.

Odmah po izlasku preuzela nas je naša lokalna vodička, simpatična Ivana i obilazak je mogao početi.Prvo smo posjetili najveću višku utvrdu, tvrđavu Fort George (Fortica).  Viška povijest je burna, kreirale su je velike evropske sile, a Fort George su izgradili Britanci 1812. godine ne bi li zaustavili Napoleonovo posezanje za čitavim Jadranom.  Tvrđava je 200 godina služila u vojne svrhe da bi zatim bila napuštena. Na našu sreću taj impozantni objekt je temeljito restauriran – 2013. godine proslavljen je njegov 200-ti rođendan. Ljeti se pretvara u pozornicu za zabave i koncerte, a svoje posjetitelje nagrađuje i predivnim pogledom na Vis.