Ako u jednom danu posjetite Sokol grad za kojeg iskopine svjedoče na kojem život postoji još i prije 4000 godina, lokalitet rimokatoličke crkvice Sv. Barbare izgrađene uz nekropoli stećaka iz razdoblja 14. – 16. stoljeća i posjetite Đurovića spilju čija se starost procjenjuje na 5000 godina, a vi živite u 2013. godini na tom istom prostoru zasigurno se ne osjećate puno drugačije nego su se osjećali oni, zbog kojih su stajaći monumentalni znameni ostali na istom mjestu postavljani istok – zapad (noge su postavljane prema istoku), i dalje nakon toliko stoljeća nijemo svjedoče s natpisom / slikom ili bez ičega „Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami lični porazi“.

(more…)

Udruga ljubitelja hrvatskih tradicija imala je prigodu 1. travnja na Uskrsni ponedjeljak upoznati  se sa dijelom korizmenih i uskrsnih običaja na 13. festivalu žudija u Rogotinu. Bili smo na svečanoj svetoj misi koja se održavala na otvorenom prostoru uz pučke pjevače.Nakon mise slijedio je scenski nastup 32 skupine žudija. Prikazali su običaje čuvanja Kristova groba i padanja žudija nakon Kristova uskrsnuća. Bogatstvo tradicije,bogatstvo običaja ,bogatstvo odora je ono što ovaj festival čini posebnim.Čuvanje Kristova groba tradicija je koja se održava preko sto godina u Dalmaciji i okolici.Na festivalu je sudjelovala i grupa iz Vareša iz Bi H.Početak  smotre označili su kuburaši iz Marije Bistrice i članovi Viteškog društva iz Lobora koji njeguju pucanje iz kubura na Uskrs  nekoliko stoljeća. Žudije su obučeni kao rimski vojnici,nose štitove,mačeve i koplja,a među njima  su se posebno isicali žudije iz Vrlike obučeni u vrličku narodnu nošnju.Njima je pripala čast biti domaćinima 14. Festivala žudija.Začetnik ideje festivala je Šime Strikoman koji je napravio milenijsku fotografiju sa preko šesto sudionika.

Nakon programa otišli smo u „Vilu Neretva“ restoran vlasnika Pava Jerkovića koji je član naše Udruge. Družili smo se uz fini objed,pjesmu i gitaru našeg Teša.

Pratilo nas je predivno sunčano vrijeme pa je ovaj dan još jedan u nizu onih ispunjenih bogatstvom doživljaja hrvatskih tradicija i prirodne ljepote neretvanskog kraja.

Mila

Kad ne znate kako provesti Uskrsni ponedjeljak, pitajte gđu Nadu Zanze. Reći će vam: “Pođite na Festival Žudija u Rogotin”

Osvanuo lijep dan i nas dvadesetšest pravac – Rogotin. Mjesto od jedva 800 duša, svoje veliko srce otvorilo je za 32 skupine Žudija iz lijepe naše ( i jedna iz Vareša, BiH!) što je ukupno 600 sudionika ovog, 13-tog po redu Festivala. Posjetitelje, goste, prijatelje i rodbinu niko nije brojio. Festival se održava svake godine u drugom mjestu gdje se i inače njeguje i čuva taj običaj. Sljedeće godine je Vrlika domačin.

Običaj čuvanja Isusovog groba star je oko 150 godina u neretvanskom kraju, a danas se kao pučka folklorna tradicija zadržao jedino u rogotinskoj župi.Raznolikost u kostimografiji i koreografiji viđenoj ovom prilikom, svjedoci o bogatstvu nasih narodnih obicaja prikazanih u scenskom nastupu “smjene straže” i “padanja”. Mogao se izčitati ponos i sreca na licima tih mladih ljudi ( ne smiju biti stariji od 35 god. ) jer su odigrali jednu važnu ulogu u životu – ulogu Žudije.

Poslije službenog programa uslijedila je veselica uz iće piće i glazbu. Pa kad se ona silna muska mladost presvukla u civilno… e te ti ljepote. Negdje iz dubine srca sam im poželjela isti broj lijepe ženske čeljadi pa da vidim onda Strikomana i tu milenijsku fotku.

Mi smo pošli dalje. Imali smo dogovoreni ručak u vili Neretva. Gospar Tešo je, po običaju, imao što “reći” uz svoju gitaru.

I tako, kažem, kad ne znate kako provesti Uskrsni ponedjeljak barem se sjetite da Udruga ljubi hrvatske tradicije i prirodne ljepote. A Rogotin je bio baš to.

Puno srdačnih pozdrava i ovaj put!

DAVORKA

P.S.

Ako ste već pogledali našu fotogaleriju, a želite znati više upišite – Rogotin – i naći ćete tekst, fotografije, video.

Kakav Šladming, kakav Garmišpartenkirhen (uh !). Blidinje je IN. Toliko čistoga zraka na jednom mjestu nema niđe.

Eto, ja bila, vidjela i uživala. Na Blidinju, prvi put. I poći ću ponovo, akobogda.

Toliko svijeta od Dubrovčana, Splićana, Makarana, a o Mostarcima i Metkovčanima da i ne govorim. Čak i nekoliko zagrebačkih registracija, a u tri navrata sam kod žičare čula njemački govor. Ne treba ti puno da shvatiš zašto. Pa Blidinje je park prirode na 1200 m nadmorske visine, botaničko-zoološki rezervat sa nizom prirodnih i povijesnih znamenitosti. Tu je Blidinjsko jezero, Hajdučka republika Mijata Tomića, bezbrojni stećci kao svjedoci davno minulih vremena. Zahvaljujuci prirodi i pogodnoj klimi od prije desetak godina intenzivno se razvija sportsko-rekreacijski turizam, poglavito zimski. Motel, apartmani, dobri putevi, izvrsna hrana, žičare, uređene staze, iznajmljivanje rekvizita, povoljne cijene, ljubaznost domaćina na svakom koraku. Sve je to ponuda nakon koje se ne treba čuditi ovolikoj posjećenosti. (Ne, nisu me platili za marketing.)

Nas 21 (dvadesetijedno ) iz Udruge se smjestilo u motelu Hajdučke vrleti. Smještaj –  više nego zadovoljavajući. Hrana – pamtit ćemo zelenu menestru za večeru i divljač za ručak. Zabava – po danu snježni sadržaji po izboru, a po večeri pjesma i ples. Pa treba li čovjeku išta više? Sreća je u malim stvarima.

Da sam znala opisala bi prirodu, ali sve što bi rekla bilo bi malo u usporedbi s onim što sam vidjela. Tome služe fotografije. Pogledajte i sami se uvjerite. Ko nije bio ne zna što je propustio. ( Ne zaboravite – neznanje ne opravdava )

Do sljedećeg druženja sve vas voli i pozdravlja

DAVORKA

P.S. Na Blidinju raste endemska biljka MUNIKA (najveći kompleks u Evropi). Cvjeta u lipnju, a liječi dišne puteve. Ako je istina da liječnik liječi, a priroda ozdravljuje (latinska), posjetite Blidinje u to vrijeme.