(iliti zelena menestra kod Muja)

Uglavnom, postala je tradicija da godinu završavamo izletom u Konavle na tradicionalne  “Mirise Božića”. I ove godine je , bez dvojbe, izbor pao na OPG  “Kamene dvore” obitelji Mujo u Lovornom. Domaćinstvo gdje se osjećamo ugodno, kao da smo među svojom obitelji, domaćini srdačni, posluga dobra, hrana izvrsna, a posebno zelena menestra, kojoj smo se svi veselili.

Interes je bio velik, prijavilo se preko 80 članova, pa smo se morali podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu , 27. u petak, je vodila predsjednica Nada, a drugu, 28. u subotu, nova podpredsjednica Dijana Marić, a po komentarima članova, jako uspiješno.

Itinerer je bio jednak oba dana. U 14:15 smo krenulim sa Pila ,nitko nije kasnio, čak smo svi došli ranije, pa nije bilo  kupovanja Jegera. Prva postaja su bili Čilipi, gdje smo, u Zavičajnom muzeju Konavala, obišli novu isložbu, fotografije djece  u narodnim nošnjama Konavala i drugih krajeva Hrvatske ( Šestine , Salavonija, Turopolje,  Lika,  Dalmatinska zagora…) Obišli smo i crkvu Sv. Nikole i njihov Betlehem, ove godine sa novim detaljima. Nastavioli smo preme Mikulićima i tamo se, u pratnji domaćina, gospora Andrije Grgurina, popeli na Ilirsku gomilu, jednu od najvećih u ovim krajevima, koju su mještani malo preuredili, napravili put do vrha, vrh malo zaravnili i napravili gumno, dobivši prostor za razna druženja . Sa gomile puca divan pogled na Konavle , u daljini, na istoku,se bijelio Lovćen pod snijegom , a na zapadu, na pučini je Sunce zapadalo, ostavljajući rumeni trag na nebu. Mrak je polako zaogrtao Konavle , a mi smo do odlaska u “Kamene dvore “ još malo prošetali Grudom.

Krenuli smo “zorom” poznatim stanicama i napunili smo autobus. Ovaj put neobicno,nasa Nada nije bila s nama,ali bit ce na povratku. Udrugarka Mime procitala nam je u kratkim crtama o franjevackom samostanu u Zaostrogu,kojeg obilazimo po prvi put. Zaostrog nas je docekao u suncu. Pred samostanom gvardijan fra Branko i brat Ivica, koji nas je proveo crkvom,samostanskim izlozbenim prostorom te bibiliotekom. Impresivna povijest, od 7.i 8. stoljeca od augustinaca,pa franjevaca koji preuzimaju samostan,uburnim vremenima Osmanskog carstva pa do danasnjih dana. Crkva sv. Marije, nekad Marijansko svetiste svjetskog glasa,u crkvi je grob fra Andrije Kacica Miosica koji je u ovom samistanu zivio i radio. U samostanu se od osnutka odrzala humanisticka skola prikupljala se arhivske i bibliotečna grada te umjetnička djela čije  impresivne  eksponate smo razgledali u izlozbenom prostoru,kao i dio etnografske zbirke i misnog ruha,te bibilioteka sa raritetnim knjigama i 28 ikunabula. Zaista se isplatilo pogledati sve ovo, a i ponoviti. Slikali smo se u nasim majicama,na skalinima samostana a pred predivnom samostanskom setnicom, “ko bijeli labudovi” napisala je Nada na Grupi… Krenuli smo prema Makarskoj, gdje nas je cekala vodicica Agata, a nakon kratke pauze, obucena u narodnu nosnju Makarske,provela nas je do izlozbenogprostora u Turistickoj zajednici, pa rivom do spomenika “galebu” te uskim ulicicama uz prekrasne palace to Trga fra Andrije Kacica Miosica,  cijelog u skalinadi, vrlo neobicnog, ispred crkve sv Marka i Jerolima, pa dalje do franjevackog samostana i Malakoloskog muzeja, osnovanog 60 tih godina proslog stoljeca od fra Jure Radica. Lijepo i nadahnuto vođenje vodicice Agate.A tad nam se pridruzila nasa Nada, “ko nova”nakon trotjedne rehabilitacije,sa vec pripremljenim planom od 4 izleta, koja cemo realizirati u slijedecih mjesec,dva i krecemo kroz tunel prema Mlikotama i Bikinoj konobi. Dobrodoslica vlasnika , uz uvijek ukusan objed sa zabama i teletinom ispod peke, pjesmu i svirku naseg Nena,ples udrugarki i udrugara i nase Nade, za cas je prosao… I valjalo se uputiti prema doma…. radosni i zadovoljni jos jednim u nizu izleta.

Udrugarka Kate Jelavic (Ovaj put “vodicica”)

U rano jutro, u 6 sati, krenuli smo po sedmi put u posjetu našem pučinskom ljepotanu Visu koji se mnogim našim članovima zavukao pod kožu pa su bili već više puta. A manji broj nas je,ispunjen radosnim iščekivanjem,krenuo po prvi put.

Naš vozač je Drago Slijepčević zvani Troki, ovaj put u pratnji supruge Marine.  A po prvi put,i to iznenada, voditeljica puta je gospođa Seka Kisić, dugogodišnja članica naše Udruge koja je „uskočila“ umjesto naše Nade koja je ostala u Dubrovniku iščekujući poziv na operaciju kralježnice.

Vrijeme je tijekom vožnje do Splita bilo lijepo, a ekipa u autobusu uobičajeno raspoložena i vesela. Osvježili smo se kavicom u kafiću uz cestu u blizini Metkovića i nastavili ugodnu vožnju prema Splitu uz još jedno kraće zaustavljanje na autoputu. U Split smo stigli na vrijeme pa su neki vrijeme prije ukrcaja na trajekt prekratili još jednom kavom, a neki su se „zaletjeli“ i do obližnje Zare. U trajekt Petar Hektorović ukrcavali smo se kao pješaci, mnogi od nas su pogledavali rampu ispod koje smo prolazili i komentirali učestale nezgode u zadnje doba, a malo smo se i našalili. Slijedilo je 2 sata i 10 minuta  ugodne vožnje, unatoč vjetru koji nam je razbarušio frizure i valova koji ipak nisu bili preveliki. Uživali smo u pogledu na Split i ljepotama našeg akvatorija. Uplovljavanje u Vis je prekrasan prizor, poseban pečat mu daje ljupki poluotočić Prirovo na kojem se nalazi franjevački samostan Sv. Jerolima.

Odmah po izlasku preuzela nas je naša lokalna vodička, simpatična Ivana i obilazak je mogao početi.Prvo smo posjetili najveću višku utvrdu, tvrđavu Fort George (Fortica).  Viška povijest je burna, kreirale su je velike evropske sile, a Fort George su izgradili Britanci 1812. godine ne bi li zaustavili Napoleonovo posezanje za čitavim Jadranom.  Tvrđava je 200 godina služila u vojne svrhe da bi zatim bila napuštena. Na našu sreću taj impozantni objekt je temeljito restauriran – 2013. godine proslavljen je njegov 200-ti rođendan. Ljeti se pretvara u pozornicu za zabave i koncerte, a svoje posjetitelje nagrađuje i predivnim pogledom na Vis.

Ova subota je bila rezervirana za obilazak dva muzeja i druženje.

Dan je bio sunčan, pomalo topao, ali ugodan za šetnju. Prvo odredište na mje bio novootvoreni Muzej vina . U baroknoj palači Pucić na Pilama, koja je prije rata bila sjedište Atlasa, a nakon toga  imala razne namjene, ali uglavnom bila zatvorena, sada je uređena i u srpnju ove godine  u njoj je otvoren Muzej vina Dubrovnik. Postavljen je na tri etaže. U prizemlju je bogata zbirka  oruđa i svega onoga što je kroz stoljeća služilo u uzgoju vinove loze,berbi grožđa, preradi i transpotu grožđa i vina: samari, sepeti, mjehovi, bačve, boce, tijesak,muljače, pa i anfore u kojim se vino prevozilo u antici.Vrlo bogata , vrijedna zbirka, vrlo pažljivo odabrana i lijepo prezentirana. Na slijedeće dvije etaže vrlo svečano uređene saloče, sobe za odmore, radne sobe , sa starim namještajem ( netko je rekao da su to replike) , uz divne lustere , stari servisi i čaše za vino, štukature na zidovima , zavjese. Sa svake strane taraca, sa eksponatima i stolovima za odmor i degustaciju vina, izložaka , koja se nude. U potkrovlju mala dvorana za projekcije. Tu smo odgledali film u trajanju preko pola sata o berbama i proizvodnji vina u Konavlima, na Pelješcu i Korčuli, sa konca 19. i kroz 20. stoljeće. Vrlo vrijedan film, poučan. Netko se stvarno potrudio da sakupi te vrijedne snimke. Na kraju smo se svi složili da je muzej dobro postavljen i da ga je vrijedilo obići.

Četvrtak, 12,9,
Kao i obično, u očekivanju novih doživljaja, četrdeset devet članova Udruge uputili su se na put s Pila. Iako su prognoze najavljivale jaka grmljavinska nevremena skoro duž cijelog našeg puta, tijekom vožnje smo ih slučajnošću izbjegli.
Na vrijeme smo došli u zadarsku trajektnu luku „Gaženica“ koja nas je iznenadila suvremenošću i dobrom organizacijom. Ugodnom vožnjom trajektom „Juraj Dalmatinac“ došli smo u trajektnu luku Dugog otoka Brbinj. Slijedila je vožnja do mjesta Luka. Slikovito je to mjesto kojim dominira crkva sv. Stjepana koja je spominje već u 14. stoljeću. Lijepom šetnicom došli smo do hotela „Luka“. Smješten je uz samo more, u prekrasnoj borovoj šumi, idealan za odmor i kupanje. Hotel je građen šezdesetih godina prošlog stoljeća i ima sve karakteristike arhitekture tog doba – male sobe, dislocirani restoran itd. Međutim, sve to nadoknađuje dobra organiziranost, ljubaznost i srdačnost osoblja. Dovoljno da se odmah osjetiš dobrodošao!