JAJCE (08.10.- 12.10. 2026.)

Ponukani divnim iskustvima  udrugara koji su  u listpadu lani posjetili Jajce i njegovu okolicu, odmah  se rodila ideja da  se i ove godine , u otprilike  istom periodu, izlet ponovi. Udrugari su se javljali, neki odustajali, neki su ponovili izlet. Na kraju je formirana grupa  od 20 nas koji su krenuli na put. Putovali smo  malim autobusom, sva mjesta su bila popunjena, pa smo za vodiča morali tražiti riješenje, ali o tome  kasnije.

I tako smo se mi 08.10. u četvrtak, uputili u Bosnu ponosnu, preko Hercegovine. Vozo nas je stari poznanik, vozač Zdravko, vrlo  dobro, pažljivo, sigurmo, pazio nas cijelim  putem.Vrijeme nije obećavalo, bilo je  oblačno, a povremeno  je padala kiša.Prošli smo brzo granicu u Neumu, dobrom cestom preko Stoca do Ljubuškog gdje nam je bila prva  pauza. U hotelu “Bigeste”, gdje smo odjsedali u nekoliko navrata, kratka okrepa, mala šetnja po centru Ljubuškog, pa ponovo na put.U blizini Kupresa u restoranu “Jezero” opet kratka pauza  pa nastavak prema Šipovu, u blizini koga izvire rijeka Pliva uz čiji smo  se tok, njenao malo i veliko jezero, vozili do Jajaca. Cijelim putem, posebno kada smo već zašli u Bosnu, dočekali su nas  krajolici obojeni bojama jeseni.

 U Jajce smo stigli  u kasno popodne. Smjestili smo se u hotel “ Turist 98” u blizini samog centra, tik ispod zidina starog grada

Hotel mali, uredan, osoblje ljubazno. Večer je bila ugodna pa su mnogi iskoristili vrijeme da prije spavanja protegnu noge, šečući gradom. Šetali su uz Plivu , počastili se u slastičarnicama, a neki i šopingirali.

 Slijedeće jutro u 09 sati , nakon doručka, došao nam je  vodić Željko, inače  vrstan planinarski vodič, sa kojim smo polako, pješke, krenuli u obilazak Jajaca.

Prvo smo se, uz zadnje metre Plive, prateći njene manje i veće vodopade, spustili do zadnjeg vodopada, visokog  preko 20 metara , kojim se Pliva , snažnim bukom, ulijeva u Vrbas. U samom podnožju vodopada dočekao nas divan prizor duge, koju su zrake sunca formirale kroz kapljice vode, koje su nam  nježno kvasile lica. Rijeka Pliva sa sobom nosi sedru koju, kakao rekoše neki udrugari kod nas zovu tupina, tisućljećima gradeći prepreke sa slapovima  i obalu.  Naš vodič  je objasnio da je sedra  podatna za gradnju, pa su mnoge kuće  građene od nje. Uz to nam je napomenuo  da uz Vrbas, a i uz  Plivu ima nalazišta zlata , koje je u prošlosti ispirano, a i dans se ponegdje neki bave time. Popeli smo se nazad na glavnu cestu i iz te perspektive pogledali  slap, a tijekom narednih dana  smo se vraćali gledati tu ljepout, šetali kroz park uz Plivu, promatrali bezbrižne  patke kako plivaju u rijeci, divili se ljepoti prirode. U parku se nalaze dva sarkofaga, koji datiraju iz 3.ili 4. st. Nađeni su u Divčanima pokraj Jajca i prenešeni u park uz Plivu. Na tom su nalazištu 1982. nađeni  još mnogi vrijedni artefakti iz antičkog doba , sasvim slučajnjo, pri gradnji školskog igrališta. Jedan pripada ženi, jedan muškarcu. Pripisuju se rimskim dostojanstvenicima, a neki navode da su keltski, jer su u to doba Kelti radili u rimskim rudnicima, u rimskoj provinciji Dalmaciji  koja je dosezala do tih prostora, a i mnogo dalje na sjever i istok.

Laganom smo se šetnjom spusitil u Muzej drugog zasjedanja AVNOJ-a. Dočeko nas je gospodin Mirsad (Mirso) koji nas je proveo kroz muzej. Zgrada u kojoj se muzej nalazi je sagrađena 1934. g.kao Sokolski dom. U Drugom svjtskom ratu je do 1942. g. bila ustaški zatvor, kada su je, pri prvom oslobađanju Jajca, partizani zapalili. 1943. partizani ponovo zauzimaju Jajace i obnavljaju zgradu za 21 dan, a 29. na 30. 11. se u njoj odvija II zasjedanje AVNOJ-a. U radu je sudjelovalo 142 vijećnika (delegata), koji s stizali, putujući i kroz područja u kojima su se vodile borbe, iz svih djelova zemlje. Dr. Ivan Ribar je bio predsjednik AVNOJ-a, a Moša Pijade podpredjsednik (njegov spomenik se sada nalazi na ulazu u muzej).  Formirana je privremena vlada, izabrani ministri i donesene mnoge odluke. Odlučeno je da se nova država izgradi na federativnom principu ravnopravnih naroda (kasnije definiranih kao 6 republika),izbjegličkoj vladi u Londonu oduzeta su prava zakonitog zastupanja naroda Jugoslavije, zabranjen je povratak kralja, priključeni su oteti teritoriji ( Istra , Rijeka Zadar, otoci, Slovensko primorje) matičnim republikama, Tito je proglašen maršalom.Sve su to pratile mnogobrijne delegacije savezničkih zemalja i novinari koji su izvještavali sa tog događanja. Bili su smješteni na  balkonu iznad dvorane.1953.g. u zgradi se osniva Memorijalni muzej, do 1991. U ratnom razdoblju od 1992.-1995., muzej je devastiran, a zbirka većim dijelom uništena ili oteta. 2002.g. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je Dom AVNOJ-a nacionalnim spomenikom. 2007. g. osnovana je javna ustanova „ Muzej II zasjedanja AVNOJ-a“, koji  porzistira do danas. Glavna dvorana je  uređena po uzoru na vrijeme zasjedanja, a na bočnim stranama su niše, sa svake strane po tri, koje su uredile  sve republike sa mateijalima koje su imali  iz tog vremanai, za koje su smatrali da je važno da ih se izlože. Na bočnim zidovima su i zastave država i slike svjetskih vođa država koje su sačinjavale asntifašističku koaliciju i koji su konačno priznali da se protiv  nacista i fašista u Jugoslaviji bore partizani. Na gornjem spratu  zgrade je  moderni audiovizualni centar i mjesto odvijanja mnogih izložbi. U podrumu je vrijedna zbirka grafika slovenskog slikara Božidara Jakca , koji je  također bio vijećnik i koji je, putujući iz Slovenije do Jajaca,  bilježio i skicirao crteže krajolika, sela,  partizana i borbi. Na samom zasjedanju je portretirao važne ličnosti i sudionke toga događaja.

Nakon Muzeja AVNOJ-a  prešli smo preko mosta na lijevu stranu Plive i krenuli prema još jednom  važnom spomeniku davne povijesti  ovog kraja.Tu se u naselju Bare, u Ulici Mitrasa,  nalazi antički Hram boga Mitre ( Mitrej; Mitras), ili kakao ga zovu Jajački  Mitrej. Pronađen je 1931. g. prilokom izgradnje  privatnog objekta, a iste godine ga je počeo istraživati arheolog Dimitrije Sergejevski. Smatra se da je hram sagrađen u 2. a obnovljen u 4. s stoljeću, kada su Mitru počeli štovati rimski vojnici koji su obitavali na rubnim dijelovima Rimskog carstva, Maloj Aziji, gdje su se upoznali sa starim indo- iranskim božanstvom. Hram je tipa spelej – uklesan u živu stijenu. Središnje mjesto zauzima veliki reljef tautoktonije (Mitra kakao žrtvuje bika), okružen simbolima svjetlosti i tame i životnog cilusa ( sa jedne strane sunce, sa druge mjesec), uz psa, škorpiona i  zmiju u podnožju. Postoje  ostaci, tek naznake  plave boje, pa se smatra da je  spomenik bio obojen, ali voda je ih vijekovima ispirala, ostavljaući tragove vlage i plijesni. Priznat je kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i slovi kao jedan od najbolje očuvanih  mitreja na području nekadašnje rimske  provincije  Dalmacije. Smješten je unutar suvremenog, staklenog, zaštitnog objekta koji je obnovljen i prilagođen.

Zatim smo se polako popeli na Jajačku tvrđavu, podignutu na brdu Hum , kraškom prostoru, iznad ušća rijeke Plive, koja predstavlja jezgru današnjeg grada Jajaca. Proglašena je nacionalnim spomenikom  Bosne i Hercegovine. Svoj uspon zahvaljuje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću  čijom je djelatnošću  tvrđava pretvorena u vlastelinsku rezidenciju. Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je bosanski velikaš, iz poznate obitelji, rođen u Kotror Varoši 1350. g, gdje je i umro 1416. g. Bio je knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskog  kralja Ludovika I Anžuvinca. Nakon smrti Ludovika sudjeluje u dinstičkim  borbama kao protivnik kralje Sigismunda Luksemburškog, na strani Ladislava Napuljskog, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku. Kralj Tvrtko I Kotromanić  dodijelio mu je naslov velikog vojvode i darovao posjede u župi Lašvi.

Najstariji pisani spomen imena Jajace potječe iz 1396.g. a nalazi se u naslovu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao Conte de Jajace (grof od Jajaca)

Postoji više teorije o nastanku imena grada. Prema jednoj ime proizlazi iz zemljopisnog smještaja na jajolikoj stijeni na kojoj je grad sagrađen. Najpoznatija predaja je vezana za Hrvoja Vukčića Hrvatinića , koji je izgradnju grada povjerio  graditelju Luculli, koji ga je sagradio po uzoru za napuljski Castello del Uovo (Dvorac  Jajace ). A poznato je da je Hrvoje Vukčić bio vazal napuljskog kralja.

Popeli smo se na tvrđavu , na mali trg  gdje je bilo dosta  i drugih posjetitelja. Suvenirnica sa domišljatim  i duhovitim suvenirima, restorančić u kome smo , naslonjenji na zidić, mogli popiti kavu iz fildžana skuhanu u džezvi.

Prvo smo obišli katakombe, koje to nis , nego podzemna, grobna, crkva, kršćanski objekt, djelo je jajačkih klesara, koji su je dlijetom i čekićem isklesali u pećini i živoj stijeni. Pećina je imala razne namjene, ali ju je Hrvoje Vukčić imao namjeru  preurediti za obiteljsku grobnicu. Nikad nije dovršena. Na dvije su razine, s mnogim kriptama, imaju stilski različita obilježja, lukovi podsjaćaju na mitreizam, a u donjem dijelu su prezbitorij i krstionica u kršćanskom stilu. Ostavlja dojam pripadanja Crkvi bosansoje.  U donjem dijelu je i križ, a sam ulaz je isklesan u obliku  ljiljana. Sve kao da simbolizira više vjera, vjerojatno zbog Vukčićeve vjerske nestabilnosti, jer  premda vjernik Crkve bosanske nije odbacivao kršćanstvo.

Tokom vremena su razni stanari bili u katakombama. Poznato je da su franjevci u Jajcu držali leprozarj, pa su bolesnici bili smješteni po špiljama uz Plivu ili u katakombama. Za represalija Omer paše Latasa ovdje su  se odlazili skrivati žene i djeca. Derviši su ovdje postom  i molitvom, izolirani od vanjskog svijeta, nastojali pronaći duševni mir. Prema predaji tu je bila i tamnica. Katakombe su bile i uništavane bacanjem smeća, uginulih životinja, paljenjem vatre.

Nakon kave i kupovanja suvenira polako smo krenuli prema ostacima franjevačkog samostana i crkve sv. Marije. To je bila krunidbena, oprosna, zavijetna i najstarija crkva na ovim prostorima.Kao romanička crkva je nastala u 12. ili 13. stoljeću, a franjevci, koji dolaze tu koncem 14. stoljeća je obnavljaju u gotičkom stilu i posvjećuju je Blaženoj Djevici Mariji i uz nju grade samostan.Nakon pada Jajac pod osmanlijsku vlast 1527/1528. pretvarena je u džamiju, nadograđujući joj jedan nivo, što se prepoznaje po karakterističnom  istočnjačkom obliku prozora. Unutrašnjost crkve  smo vidjeli samo izvana kroz rešetke na otvorima. Na njenom podu se vide  ostaci grobova, koji su dosta  mali, jer se pretpostavlja da se po tadašnjim običajima pokapalo u sijedećem  položaju. Crkva nema krova , propada, nitko o njoj ne brine, a nadležni se ne mogu dogovoriti da li bi trebala biti obnovljena kao crkva ili kao džamija. Odmah uz crkvu je i toranj- zvonik sv. Luke  koji je nešto očuvaniji. Podignut je kada je moći sv. Luke Evanđeliste kraljica Mara (Jelene Branković, kći srpskopg despota Lazara Brankovića), bježeči  pred Turcima iz Smederava,donijela kao miraz, udavši se za bosanskog kraljevića, kasnije kralja Stjepana Tomaševića 1459.g.Bile su zazidane u temeljima tornja. Nakon provale Turaka moći su prodane Mlećanima i čuvaju se u crkvi San Giobbe u Veneciji. 

Polako smo se pepeli prem vrhu. Uz put nailazimo na tzv. Žensku džamiju ili Dizdarevu džamiju u GornjojMahali. I ona je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.Po nekima je dobila ime jer se njome koriste uglavnom žene. Drugo objašnjenje govori da je Džamiju dao sagraditi  Dizdar Sulejman-beg Kulenović u sponem na  svojih  sedam kćeri, koje su  preminule,  dok je ona bio na hadžu u Mekki. Lijepa  vjerska građevina. Dolazimo na gornju tvrđavu, koja je bila prvo rimski tabor, zatim ju je  dograđivao  Hrvoje Vukčić,  Ulazi se kroz kapiju iznad koje se nalazi poratal sa isklesanim grbom dinastije Kotromanić .Ovaj svečani ulaz datira između perioda vladavije Tvrtka II i kralja Stjepana Tomaševića, kada je kraljevski dvor sa Bobovca, pod najazdom Turaka, prenesen u Jajce i gdje je Stjepan Tomaševič, u crkvi sv.Marije krunisan.  Zidine koje okružuju tvrđavu i čine obrambeni bedem duge su 1300 m. Na strani  zidina koja gledaju na  donji grad i rijeku Plivu nalazi se i tabija , isturena obrambena kula, na kojoj se nalazilo topništvo.

Od tud se pruže divan pogled na novi dio Jajaca i okolicu, vidi se nova džamija, stare minareti od drva, pokriveni šindrom, Franjevački samostam i crkva sv. Marije u izgradnji uz njega, pravoslavna crkva , a u daljini u bolnica. Sve okupano  suncem, a okolna brda  prošarana bojama jeseni. Bjelogorica, čije lišće  gubi zeleni klorofil, spremajući se za zimu, šarajući šumu svim nijanasama žute i crvene boje.Samo poneka jela i smreka  ubace tamnozelenu nijansu.

Spuštamo se u centar grada , ulice lijepo uređene,čisto, dosta kuća obnovljeno, građeno u starobosanskom stilu, sa doksatima, samo štu su visoki i kosi krovovi umjesto šindrom, pokriveni tamnim, rebrastim limom. Dosta je i kuća iz doba austrougarske, građenih od sedre. Ima i dosta starih kuća, napuštenih, koje propadaju, a kroz njihove  zidove vidi se kakva je bila gradnja u staro doba (materijali, način gradnje). Prolazimo pored spomen obilježja palim borcima u ovom ratu. Sa jedne strane  ulice  spomen palim Bošnjacima , a sa druge palim Hrvatima. Ne mogu naši krajevi bez ratova.

Sve ovo nam je na dugačko i na široko pričao naš vodič Željko.

U  restoran „Omerbegova kuća“, obnovljenoj staroj građevini, namještenom u orijentalnom stilu (ćilimi , sardžade, sećije, minderluci, niske sofe). Gastro ponuda  bogata , karakteristična za Bosnu. Dobro smo se najeli. Mani je  jako prijala Omerbegova čorba.

Okrepljeni se spuštamo do sadašnjeg Franjevačkog samostana sv. Luke koji je podignut 1885.g .također građen od  serde. Uz njega je bila  crkva Uznesenja Bležene Djevice Marije , koja je sagrađena  1866. g., a1992. g. do tremelja je srušena,(vide se  ostataci  zidova). Sada se gradi nova  nešto većih gabarita i malo  pomaknuta na drugo mjesto.

U sklopu samostana je i Franjevački muzej  Jajace sa bogatom sakralnom, arheološkom i etnografskom zbirkom. Tu se nalazi i stakleni sarkofag sa posmrtnim ostacima posljednjeg bosanskog kralja  Stjepana Tomaševića , uokviren  crnim plaštom na kojem  bosančicom piše oporuka pogunulog kralja. Naime Stjepan Tomašević je bio izvanbračni sin  kralja Stjepana Tomaša Kotomanića sa sa ženom po imenu Vojača (umro iznenada 1461.g. i sahranjen na Bobovcu). Druga žena  Kralje Stjepana Tomaša je bila Katarina Kosača – Kotromanič, koja je pred Turcima, preko Dubrovnika, pobjegla u Rim gdje umrla i sahranjena.. Stjepan Tomašević je pred Turcima pobjegao u Jajace , gdje je i okrunjen. Kada Jajce pada pod Tursku vlast, bježi u Ključ na  Sani pokušavajući se domoći Dalmacije, ali ga  turska vojska zarobljava i sultan Mehmed II ga daje ubiti. To je bilo 1463.g, Izvori govore da je  ubojstvo i postupanje sa njim bilo izuzetno okrutno. Shranili su ga, po  želji sultana, na Humu kod Jajca,  na mjestu  koje se iz Jajaca vidi, ali sa kojeg se  Jajce ne može vidjeti. Arheolog Ćiro Truhelka je  pronašao grob i posmrtni ostataci su prenesebi u Franjevački samostan sv. Luke, od kud su 1992.g. sklonejen u Split, da bi se 1998.g. ponovno vratili u Jajce. Inače mjesto  gdje je bio pokopan se naziva Kraljev  grob i stanovnici tog kraja, i kršćani i muslimani, ga smatraju čudotvornim, jer se zavjetujući i hodajući oko njega nadaju ozdravljenju. Sve ovo o posljednjem  bosanskom kralju, i uopće o eksponatima muzeje, od kojih je brončani mač iz 9. stoljeća prije Krista , jedan od najvrijednijih, nam je nadahnuto i opširno ispričao mladi arheolog Franjo Lejovac.

Glava punih  podadatak o povijesti Jajaca koje smo čuli to jutro i rano poslijepodne uputilo smo se na zaslužen odmor. Večera u hotelu, šetnja gradom , da se glava razbistri, pa na počinak.

Slijedeća dva dana bila su planirana za obilazak prirodnih ljepota, posebno izvora rijeka Plive i Sane čija je voda, prema kriterijima IUCN-a,  klasificirani u prvu kategorju kvalitete,

Subota, 10.10. je bila  rezervirana za rijeku Plivu. U 9 sati, nakon doručka, došao je naš vodić Željko, ukrcali smo sem u autobus, njega smjestili na stoličicu između vozača i Ružice,  pa polako prema izvoru rijeke Plive. Izvire u blizini Šipova, ispod Draganić Podova, planine Smiljevac ,selo Pljeva, pa se smtra da je to korijen njena imena. Izvire sa dva vrela, putuje od zapada prema istoku,  skrečući  na mnogim mjestima i nakon 28 km se ulijeva u Vrbas u Jajacu, Glavna su joj pritoke rijeka Janj, koja se u nju ulijeva kod  Šipova i rijeke Sokočnica koja se također u nju ulijeva u blizini Šipova . Na početu smo se vozili uz njeno malo pa veliko jezero, naišli na mjesto  gdje se ulijeva Janj i polako došli do samog izvora. Zbog sušne jeseni izvori nisu bila nabujali, ali  ih je bilo lijepo vidjeti i čuti  njihov šum. Obišli smo izvore nogom, divili se ljepoti prirode i njenim jesenjim bojama.Te boje se ne mogu riječima opisati, samo se u njima može uživati  boraveći u toj ljepoti. Polako smo došli i do jednog od mlinova, zaostalog od mnogobrojnih koji su bili uz  rijeku, u kome se  i danas melje pšenica, raž, ječem i kukuruz. Mlin je radio, kamena kola su mljela  zrna, a svježe brašno je polako sipilo u sanduke. Nakupovali smo se  tog integralnog brašna. Okrepa u jednom restorančiću, sagrađenom od drva. Divan ambijent.

Zatim su slijedili Janjski otoci. Područje gdje se rijeka Janj razlijeva u mnoštvo rukavaca, preko kojih prolaze mostići, mnoštvo starih mlinova, pretvorenih u  vikendice, restorane, divni vodopadi, veći i manji, duhoviti natpisu uz njih, stado ovaca koje mirno pase, žubor vode, dan  ugodan, bez kiše. Uživala su nam sva  čula. Nastavljamo put prema Mlinčićima, na prelazu velikog u malo jezero na Plivi. Opet  mnoštvo drvenih  mlinčića, od kojih je samo pomeki sačuvao svoju funciju, a drugi si pretvporeni u vikendice, restorane  Kosi drveni krovovi, slapići, miris i žubor vode, vatromet boja. Da mi je bilo  zastati i ostati tu bar neko vrijeme . Ali morali smo dalje. Prešli smo preko  rijeke  Mostom ljubvi pa u konobu „ Slap“ gdje smo  dobro jeli razna ukusna jela.Najedeni i napijeni  vratili smo se u hotel. Svatko je osim večere, na koju smo skoro svi obavezno dolazili,  večer proveo po svom izboru.

Nedjelja,11. 10. je osvanula kišovita. Cijelu noć je padala pa je sve bilo mokro. Plan je bio  otići na izvor rijeke Sane , koja izvire kod sela Donja Pecka, također u blizini Šipovai, vijugajući krajolikom teče Bosanskom Krajinom  do rijekem Une u koju se ulijeva. Plan je bio, pošto ni mali autobus ne može do samog izvora, a ima dosta pješaćenja, da po nas dođe  traktor sa prikolicom , koju bi domaćin  napunio sijenom da nam bude meko i tolpo, na koje bi smo posjedali i odvezli se do izvora. Pošto je kiša  uglavnom  stalno padalo to je od samog početka bilo upitno.

Na tom putu smo prvo zastali u Zelenkovcu, blizu MrkonjićGrada( u tursko doba Varcar Vakuf), koji nosi ime po potoku koji tuda protiče. Mnoštvo  drvenih kuća i kućica sa kosim krovovima. Prije nekoliko  stoljeća tu je izgrađemo nekoliko vodenica, a u jednom od njih je likovni umjetnik Borislav Janković napravio svoj atelje. Zatim su tu nikli i drugi objekti, bungalovi, ateljei, mostići. Stvorena je 2002  eko zona i umjetnička kolonija, a glavna događanja su u kolovozu.  U glavnoj  drvenoj zgradi sagrađenoj na više katova,  u prizemlju se nalazi  restorančić u kome se priprema domaća  hrana na ognjištu. Na katu je galerija umjetničkih djela, koju smo obišli.  Sa užitkom smo obišli tu eko zonu i  kućice. Bilo bi tu lijepo ljeti doći. Popili smo piće i kavu i uputili se prema Vizitor centru kod sela Pecka , gdje je polazna točka za obilazak rijeke Sane i njenih izvora. Kiša je neumoljivo sipila pa iako su neki hrabri bili da se pozove traktor i da se spustimo na izvore, većina je  odlučila da se ipek ne ide i zbog kliskog terena i zbog mokrog sijena i uopće zbog napovoljnih vremenskih  prilika.

Tražila se alternativa pa je odlučno da se ode u mjesto Podmilačje, koje se nalazi u blizini Jajaca i koje je poznato po Svetištu Sv. Ivana Krstitelja.( svetište Sv. Ive), Crkva je sagrađena kao jednobrodna crkva u gotičkom stilu, bila je i u osmansko doba župna crkva jajačke župe, U 18. i 19. stoljeću, se proširuje i dograđuje. U blizini  izvire potok , bistre, zdrave voda koji se može piti na licu mjesta , a proveden su i cijevi do same crkve. Vodi se pripisuje iscijeliteljska moć, kao i svecu, pa se tu stoljećima  24. 06. svake godine okuplja i preko pedeset tisuća  ljudi koji dolaze na hodoćašće i po ozdravljenje Sv. Ivi. Dolaze  i kršćani i mjuslimani. Crkva je 1992, od strane Srba  minirana, ali uskoro je sagrađena nova na istom mjestu kao ona iz 15. st., istih gabarita, a u neposrednoj  blizini, uz prostorije svetišta, niče potpuno nova , futurističkog izgleda. Napili smo se ljekovite vode, a neki su  napunili i boce da je nose svojim kućama. Vrijeme se na kraju dana proljepotalo, čak je zasjelo i sunce . Sve vrijeme ova dva dana  naš nas je vodič neumorno bodrio na obilaske i pričao o predijelima kojima smo prolazili. Dosta toga nisam ni zapisala. Kao napr.  da smo se zaustavili  uz  Sokol grad, čije se zidine tek naziru sa puta, a u kome je prenoćio kralj StjepanTomašević, bježeči iz Jajca pred Turcima.

Trebalo se spakirati i odmoriti, Sutra je bio polazuak u 8:30. Večera u hotelu je bila od domaćih specijalitetza : begova čorba, burek, sirnica krumpiruša, čevapi u somunu i na kraju baklava. Sve  vrlo ukusno.

 Osvanuo je ponedjeljak, 12.10. Nakon doručka smo krenuli. Vodič Željko se došao oprostiti  od nas. A naš autobus nas je  mirno uz Vrbas povezao prema Travniku. Prošli smo kroz Donji Vakuf, Turbe , Novu Bilu , Novi Travnik . U Travniku smo odmah krenuli u rodnu kuću Iva Andrića. U toj kući s rodio 1892. g., slučajno, jer se majka zatekla u kući opitelji Antunović, gdje je došla iz Sarajeva  i tu rodila. Otac mu je bio podvornik , Antun Andrić a majka Katarina Pejić. Kada je imao dvije godine umire mu otac, sa majkom se seli u Višegrad  kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, koji ga školuju.Nakon završetka osnovne škole, upisuje u Sarajevu Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku  srednju školu. Kao stipendista hrvatskog kulturno-povijesnog društva Naptedak upisuje studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu , a kasnije studira u Beču i Krakovu. Kao gimnazijalac, za vrijeme školskih praznika, često i dugo  boravi kod franjevaca u samostanu Guča Gora u blizini Travnika, gdje proučava stere spise o srednovjekovnoj Bosni, što će mu biti inspiracija za mnogobrojna kasnije djela za koja je 1961 . godine i dobio Nobelovu nagradu. Novac od nagrade dao je za razvoj i unapređenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Početkom 1919.g. uz pomoć Tugomira Alaupovića  počinje raditi u Ministarstvu vjera u Beogradu., a zatim u diplomaciji u Italiji, Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Posljednje mu je  radno mjesgto bilo veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu do 1941.g., od kuda se povlači u Beograd, gdje  tijekom Drugog svjetskog rata živi povučeno, pišući svoja kapitalna djela.

1974. g, je u Travniku osnovan Memorijalni muzej „Rodna kuća Iva Andrića“,  koji je zadnjem ratu dosta devastiran. Muzej je obnovljen 2021, g. osobnim sredstvima tvorničke poduzetnice, gospođe Snježane Kopruner. Na katu je  muzej sa Andrićevim djelima , poneka od njih su prava izdanja, te predmetima iz pišćeva života. Kuća je uređene u stilu  vremena 19. na 20. st.kako su bile namještene kuće  bogatijih ljudi onog vremena, bez obzira na vjersku pripadnost. Znači imalu se bosanski ( orijetalni ) stil. U prizemlju je  kafić „ Ex Ponto“ u kome smo  popili piće i kavu. U dvorištu je spomenik  bijelom slonu, po uzoru na Andrićevu pripovijetku „Priča o vezirovu slonu“, u kojoj opisuje kako je strašni vezir Seid Alije- Dželaludin

(zvan Dželalija) doveo mladog slona u Travnik, izazivajući bijes i mržnju  Travničana. Vezir se ubija, a slon   nedugo nakon toga ugiba. Sve nam je to potanko ispričao mladi kustos Muzeja.

Nakon toga smo kratko obišli Zavičajni muzej Travnika. Poneki su se  respršili po tržnici ( pijaci). Kupavalo se voće, povrće, a posebno travnički sir.

Zatim uz rijeku Lašvu, pa uz rijeku Bosnu  uz Kaknja, Ćatiće, Podrugova, uz Sarajevo na Bradinu, pa tunelom ispod Ivan planine u Hercegovinu. Putujući prema Konjicu svjedočili smo  strašnim posljedicama požara koji su harali tuda prošlog ljeta, a Jablaničko akumulacijako jezero i korito rijeke Neretve je bilo gorivo presušeno. U Jablanici još ostaci srušenih kuća nakom strašnog klizanja terena 2024. Nakon hidroelektrane Grabovica vodostaj Neretve se normaliziurao, a mi smo brzo grabili pokraj Mostara prema Buni. Krajolik je u odosu na bosanski bio znatno drugačiji. Iako je bilo dosta jesenjih boja, prevladavo je kamen u odnosu na šumu. Stigli smo u hotel „ Buna“ mjesto  na koje često navraćamo, kako zbog  lijepog ambijenta, tako i zbog dobre hrane i uslužnog osoblja. Dobro i bogato smo ručali, napili se dobrog vina, pa put doma. Poznatim krajobrazima smo brzo promicali i oko 20 sati smo stiglim u Dubrovnik.

Puni dojmova , umorni ali raspoloženi. Atmosfera je cijelim putem bila dobra. Častili smo se, pomalo pjevali, a jedan od naših  slavuja, Miro, s iskazao divno otpjevavši nekoliko  lijepih dalamtinskih pjesama,

Nada je ovaj izlet  dugo i pomno pripremala, sve  detaljnio  organzirala, pa je sve teklo ko po kocu. Svi smo joj zahvalili na tome.

Jedno divno i nezaboravno iskustvo.

Ranka.