NOĆ MUZEJA, TRILJ-DRNIŠ-SINJ (30.01- 01.02.2026.)
Jedan dio udrugara , koji je krenuo na ovaj put, već je obišao Cetinsku krajinu, gradove Sinj, Drniš i Trilj, njihove prirodne ljepote i kulturna dobra, ali ponavljanje je majka znanja , a i svaki put se vidi i čuje nešto novo i obogati znanje.
Ove godine nije postojala zajednička tema Noći muzeja , a razlog je bio da muzeji sudionici mogu sudjelovati sukladno svojim mogućnostima i afinitetima u okviru tema koji sami izaberu.
I tako smo nas , nešto manje od četrdesetak, krenuli u petak, 30.01. ujutro sa Pila , prvo prema Trilju (Splitsko-dalmatinska županija ).Vozio nas je mladi vozač Ivan, oprezno i sigurno, a posebno se svima jako dojmio, jer je na sve obilaske i u sve muzeje išao sa nama , pomno prarto, propitivao.Samo rijetki vozači su to radili, ali ni jedan nije bio toliko revnosan.
Vrijeme je bilo oblačno , povremeno je padala kiša, ali nijednom nismo okisli, jer svaki put kada bi izašli iz autobusa u obilazak, kiša je prestajala, a naredna dva dana je bilo sunčano i dosta ugodno.Nada uvijek govori da Udruga, kada ide na izlet, ima sreće sa vremenom. A i spremila nam je bogat program, pa nam je lijepo vrijeme bilo neophodno.
Kilometri su brzo prolazili i evo nas u Trilju.Prva postaja je bio Tilurij( Tilurium) koji je izgrađen na uzvisini , Gardunu, u rimslo doba . Trilj je dobio ime po njemu. Prije je ovo područje nastanjivalo ilirsko pleme Delmati, koje su Rimljani pokušali istjerati i ratovali sa njima preko stoljeće i pol, dok ih nisu pobijedili. ( 159. godine prije Krista). Na tom mjestu VII legija gradi reprezentativni vojni logor, na uzvisini od kuda može nadgledati prijelez preko rijeke Cetine ( most – Pons Tiluri) . Naselje iz koga se razvio današnji Trilj je bilo važno čvorište , pa se grade ceste prema Saloni (Solinu), Argentari(Srebrenica- BiH) , Naroni ( Vid), Scodri ( Skadar- Albanija ) i prema sjevernim pokrajinama Rimsog carstva. To je bio veliki logor za preko 5000 legionara. Na samom nalazištu je iskopano i restaurirano nekoliko prostorija logora i podzide,dosta oskudno, a predpostavlja se da ima još dosta toga neistraženog, jer je logor, za toliki broj legionara, morao imati i spavaonice,vježbališta, kuhinju oružarnicu i još mnogo toga, a zna se da je postojao i amfiteatar. Prepreka aktivnijem iskapanju je privatno vlasništvo tog terena , a i dosta je devastirano, a kamen je odnošen za gradnju stambenih zgrada stoljećima nakon odlaska Rimljana. Sa ove uzvisine puca divan pogled na Cetinu , Trilj, Sinj i okolna naselja. Spustili smo se u Trilj do Muzeja grada Trilja, u čijem se prizemlju nalazi etnografska zbirka , a na katu artefakti sa Tilurija . Uglavnom ostaci metalnog novca, oružja, oklopa i stakla.Nije velika zbirka ali je vrlo vrijedna i vrlo je moderno prezentirana. U dvorištu je lapidarij, sa nekolikoa vrijednih stela- nadgrobnih spomenika legionara i vođa. Popodne je već odmaklo. Spustili smo se do hotela Sv. Mihovil , smještenog uz Cetinu, koja je mirno tekla prema svome ušču, a u noj su bezbrižno plivale patke. Brzi smještaj po sobama, ručak, kratki odmor pa put prema Otavicama( drniški kraj u Šibensko-kninskoj županiji).
U selu Ružići , u neposrednoj blizini Otavica u kojima je bila Meštrovićeva kuća ( Meštrvić je, kao što je poznato,rođen u Strizivojni u Slavoniji, gdje je tada službovao njegov otac) na uzvisini , Paraćevoj glavi, u Petrovu polju , Ivan Meštrović ,kao već priznati svjetski kipar je dao sagraditi Crkvu Presvetog Otkupljenja kao obiteljsku grobnicu.Popeli smo se stubama do mauzoleja, a tu su nas dočekali još neki posjetioci i mlada kustosica, koja nam je podrobno ispričala o gradnji i uopće sve o mauzoleju. Mauzolej je građen od 1926. do 1930. godina, od lokalnog kamena , vapnenca i muljike. Arhitekti su bili Meštrovićevi prijatelji Harold Bilinić i Lavoslav Horvat ,a graditelj Marin Marasović. Kupola je nepotpuno oslikana , a prema skicama koje se čuvaju u Galeriji Meštrović u Splitu bila mu je namjera prikazati sve velike svjetske religije.Bočne zidovi u nišama ukrašavaju reljefne skulpture evanđelista sa njihovim atrbutima ( glave prema simbolima- životinjama: Sv. Ivan – soko ; Sv. Marko -Lav; Sv.
Luka-vol i Sv.Matej- glava čovjeke) Još se tu nalaze reljefne skulpture. Navještenje, Isusovo rođenje i Oplakivanje .U sredini je skulptuta Isusa na raspelu izrađena od kamena sa Svilaje. Sve ove skulpture su klesali njegovi učenici ( među njima i poznati Vanja Radauš) prema gipsanim odljevima koje je radio Meštrović. Na ulazu u mauzolej je otvor za kriptu u kojoj su sahranjeni njegovi roditelji, braća, sam kipar , njegove dvije supruge i djaca. Zadnji je sahranjen 2025. njegov najmlađi sin Mate .Na ulazu su bila vrata izrađena od bronce sa reljefima iz života njegove obitelji izlivena u ljevaonici Akademije u Zagrebu,.Lijevo krilo je bilo posvećeno ženskoj lozi, a desmo muškoj lozi obitelji. U Domovinskom ratu vrata se odnesena, još im se nije ušlo u trag, ali vjeruje se da ih nisu istalili nego da se čuvaju u nekoj privatnoj zbirci i da će se uspjeti pronaći i vratioti tamo gdje priopadaju. Sam mauzolej je tijekom rata bio devastiran, skulpture oštećene, provaljeno je bilo i u grobnicu, a prostor oko mauzoleja miniran. Nakon rata šteta je većim dijelom popravljena. Meštrović je želio da mauzolej- crkva služi za bogosluženje, što se jedno vrijeme i događalo, a sada se mise služe sam na godišnjicu njegove smrti u siječnju i na pogrebima članova obitelji.
Vrijeme je odmicalo, noć je već padala, polako smo se spustili sa brežuljka, iza nas je ostalo osvjetljen mauzolej. Požurili smo prema Drnišu u Muzej grada Drniša. Kada smo prije 6-7 godina bili u njemu još su se urađivale pojedine prostorije.
I ovdje nas je dočekala jedna mlada kustosica ( Nada nas je kao grupu-udrugu najavila) i puno toga nam ispričala o tom muzeju. Osnovan je 1960. godine u kući obitelji Adžija ,koju je gradu u tu svrhu donirao Nikola Adžija, inače brat Božidara Adžije, hrvatskog publciste i revolucionara , narodnog heroja. Adžije su bili dobrostojeće građanska obitelj, koji su osnovali Društvo za pripomioć, za školovanje siromašne, talentirane djece toga kraja. Jedne godine su sav novac koji je bio namjenjen takvoj djeci dali za Meštrovića. Shvativši koliki talent ima, poslali su ga u klesarsku školu u Splita, a zatim na prestižnu Akademiju likovnih umjetnosti u Beč, gdje je upisan samo zahvaljujući izvanrednom talentu , jer nije imao potrebno opće obrazovanje koje je traženo. Tamo stječe veliko znanje i veloko poštovanje , pa vrlo brzo dobiva narudžbe za mnogorojna djela koja su krasila trgove Beča kao i kuće i vrtove bogatih Bečana. Jedno od njih je i Vrelo života , koje je vlasnik nakon nekog vremena želio prodati , a Drniš ga je želio otkupiti. U tome im je Meštrović pomogao , otkupivši ga i darujući ga gradu. Skulptura je postavljena u okviru parka- perivoja, a u muzeju se nalazi gipsani odljev .I tako je pri osnutku muzeja Meštrović darovao 17 skulptura i 8 slika, koje zauzimaju jedanu zasebnu prostoriju muzeja . U drugom dijelu je prostor arheološke zbirke i etnografske zbirke. Ta večer je bila posvećene Nikoli Adžiji , 150. godišnjici njegovog rođenja . Za tu prigodu je jedna prostorija bila posvećena njemu i njegovoj obitelji. U 19 sati se spremala svečanost povodom toga. Pažjivo smo odslušali vrlo lijepo , zanimljivo izlaganje mlade kustosice, a onda brzo u autobus pa put Sinja na tamošnja muzejska događanja.
Povremena kiša nije omela mnogobrojne posjetioce , pa je ispred Muzeja sinjske alke bila poveća gužva. Prvo smo , u Galeriji Sikirica,posjetili izložbu posvećenu Borisu Buljanju, sinjskom planinaru, koji je preminuo 2023. Boris Buljan je bio planinar i dugogodišnji predsjednik Planinarskog društva Svilaja, zaljubljenik u planine. Markirao je planinarske staze Svilaje, Kamešnice i Dinare. Bio ji i planinarski vodič. Naša Nada prijateljevala sa njim i njegovim bratom Antom , koga smo imali priliku upoznati dan kasnije. Boris i Ante su velikiom dijelom zaslužni za izgradnju Planinarskog doma „Orlove stine“ na Svilaji, u kojem su u vrijeme Alke odsjedali , u par navrata i naši udrugari.Otvaranje izložbe uveličao je naš poznati planimar i Buljanov prijatelj Mirko Božoć, održavši divno predavanje o svom usponu na Mont Everest.
Nakon toga smo obišli i Muzej sinjske alke otvoren 08.08. 2025. na 300. obljetnicu održavanja Alke. u Alkarskim dvorima u starom Kvartiru. Viteško alkarsko društvo Sinj osnovano je 1715. kao Udruga građana, a u sponem na bitku koja se odigrala 14. 08. te godine u kojoj su hrabri Sinjanji pobjedili
nadmoćniju tursku vojsku.Svoju pobjedu su zahvaljivali Gospi i njenoj slici koju su u Sinj donijele izbjeglice iz Rame, a kojoj su se zavjetovali prije bitke. Slici je u Mlecima izrađen pozlaćeni drvani okvir koji je 1948. zamijenjen srebrernim. Na glavi je zlatna kruna, a okićena je mnogim zlatnim nakitom, zavjetnim darovima. Nalazi se u stolnoj crkvin u Sinju i svake godina se 15. 08. nosi u procesiji. U prizemlju Muzeja je prikazana aklarska povorka načinjena u prirodnoj veličini .Izgleda stvarno impresibno. Na prvom katu je postav sa mnogobrojnim starim odorama alkara , alkarskih momaka, vojvode koji imaju neizmjernu vrijednost. Tu se nalaze i ukrasi, štitovi koji se prelazno svake godine predaju pobjedniku Alke, a dar su aktualnih predsjednika države , a prije i aktualnih vladara -carevine. Izložba je popraćena vidozapisima događanja koja prate pripreme alkara i alkarskoh momaka za Alku , te događanja za vrijeme same Alke. Iako mi je ovo bio treći put da obilazim ovaj muzej dojam je bio impresivan kao da je prvi put. Alka je 15. 11. 2010. upisana u UNESCO-ov popis nematerijalne svjetska baštine.
Nakon svih ovih obilazaka, koji su bili zgusnuti, puni izložaka i podataka, trebalo je razbistriti glavu, da se dojmovi slegnu, pa smo se malo opustili ispred kafića uz tople napitke na trgu ispred Crkve Gospe Sinjske. A onda u autobus pa put Trilja , u hotel na zaslužen odmor.
U subotu ujutro nam se nije žurilo, pa smo dulje spavali, polako doručkovali, a oko deset sati krenuli prama hipodromu. Dan je bio maglovit, nije se vidjela Cetina ispred hotela. Na hipodromu se nalaze staje u kojoj je smještena ergela Viteškog alkarskog društva. Neki konji su vlasništvo Društva , a naki alkara , koji su ih tu smjesili, a dolaze ih trenirati. To jutro smo zatekli mladog alkara Tina Radanoviće kako u manježu trenira svog dorata. Timaritelji su nam rekli da se konj počima trenirati za alku sa 5 godina. U ergeli ima 40 konja, od toga su neke kobile i pastusi, koji služe za rasplod , a bio je i par ždrebadi. Konji u svojim boksevima su radoznalo pružali glave da nas vide , jeli nam sijeno iz ruku, dozvoljavali da ih milujemo po glavi i vratu. Divne životinje. Prvi neugodan dojam zbog mirisa staje je u društvu ovih plemenitih životinja odmah je nestao.
Zatim je uslijedila panoramska vožnja kroz okolna mjesta : Glavice , Ruda , Otok i druga. U Otoku smo naišli na maškare. Jedna skupina“mačkara“ imala je karkteistične kostime za taj kraj. Na glavi su nosili ovčije mišine, visoke oko 1,5 metar, oko struka zvona, a stara odjeća je bila ukrašena raznobojnim trakama. Slijedio je ručak kod Zorice. Stari poznanik i prijatelj Udruge, iz čijeg dvorišta kavane , koja se nalazi uz trkalište, smo više godina pratili Alku. Za ručak tradicionalni sinjski arambaši ili sarma na „alkarski“ način. Pravi se od kiselog kupusa, meso ( junetina ) se ne melje nego sjecka, a ne stavlja se riža. Uz ukusne armbaše i čašu vina, ugodno druženje uz toplu peć. Sunce je tijekom jutra rastjeralo maglu , pa je dan bio ugodan. Još je bilo vremena da se na trgu u nekom od kafića popije kava ,neki su pošli u crkvu, a pao je i poneki šoping. Lagano i opušteno smo se vratili u hotel na popodnevni odmor.U 19 sati nas je čekala večera i glazba za ples. I bilo je veselo. Jedan muzičar, nisam mu zapamtila ime, nas je lijepo razveselo straim i novijim šlagerima. Plesala se i lagnica, đuskalo se , a bilo je i vlakića. I tako skoro do ponoći.
Nedjelja je osvanula vedra. Opet nam se nije žurilo. Po komodu smo se spremili, doručkovali , oprostili od prijatnog domaćina Šime , koji je hotel otvorio samo radi nas. Da napomenem i on je dugogodišnji Nadin poznanik. Pa oko deset sati polako prema jugu. Prvo smo se zaustavili u Zagvozdu, u Mlikotama. U „Bikonoj konobi“ popili kavu ili čaj, malo prošetali po selu. Lijepo zimsko jutro, prohladno, burica je lagano puhala. Ispred nas Biokovo čiji se Sv Jure bjelasao pod snijegom. Nastavili smo put prema Neretvanskoj dolini. U restoranu „Teta Olga“ smo objedovali slasne neretvanske specijlite, popili domaće vino. Punih trbuha, opušteni i zadovolji , voženi sigurnim rukom našeg mladog vozača , u popodnevnim satima, stigli smo u Grad.
Sve u svemu bilo je sve odlićno. Dosta kulture i povijesti, ali i dosta opuštanja i uživanja u prirodi i ukusnoj hrani. Nada je to , kao i svaki put, sve dobro složila i upakirala. Hvala joj.
Ranka.