IZLOŽBA “POVIJEST DUBROVAČKOG TRAMVAJA OD 1910. DO 1960.” – 27. 9.2025. KNEŽEV DVOR
20. kolovoza ove godine Dubrovački muzeji su organizirali izložbu povodom 115. godine uvođenja tramvaja i 55. godini njegovog ukidanja. Jedan od autora izložbe Je i naš član Tonko Marunčić, Koji nas je proveo kroz izložbu. Ovim putem mu zahvaljujem. Odazvalo nas se 36 članova.
U vrijeme uvođenja tramvaja Dubrovnik je bio pod vlašću Beča(Austro-Ugarske), koja je u to vrijeme izgradila željeznicu do Gruške luke i prirodno se javila potreba da se uspostavi veza Gruža i Grada, pa se krenulo u gradnju trase. Tramvaj je nosio naziv Dubrovačka električna željeznica. Prvobitno je bila ideja da trasa do Pila od Lapad stanice ide današnjom Vukovarsko, preko Ilijine Glavice, pa iz Grada, ali se kasnije usvojila trasa preko Boninova. Nedugo je izgrađen odvojak i za Uvalu Lapad. Planiralo se nastaviti i do Svetog Jakova, pa i do Župe, ali se očito odustalo. Remiza i uprava su bile u blizini Lapad stanice. Tu je bila sve do početka ovog stoljeća, sada za autobuse “Libertasa” , kada je preseljena u Komolac, a lijepa secesijska zgrada srušena. Novi vlasnik terena tu je napravio parkiralište, koje je možda potreba, ali izgledom je ruglo Grada.
Dubrovački tramvaj je bio u to vrijeme dioničko društvo. Sve ovo je dokumentirano (planovi, nacrti, ugovori), što je lijepo prezentirano na izložbi.
I tako je 1910. krenuo prometati Dubrovački tramvaj ili kako su ga domaći zvali travanj ili Žučko.
Vozio nas je on godinama, ljeti i u bajvagenu (otvorenoj prikolici). Mnogo toga se u njemu događalo. I prijateljstva i svađe, nastajale nove ljubavi. Mladi dečki su se kačili za njega u tijeku vožnje (pasirali), iskakali, poneki tako i stradali. Djeca išla u školu, žene na placu, muškarci na posao, a vrijedni gospari “travanjaši” ga vozili. Kondukteri bušili karte i pazili da se tko ne šverca.
Tramvaj je bio mnogima od nas dio djetinjstva i mladosti, dijela života koje se naziva najljepšim, pa su svi izlošci, posebno tri filma (2 dokumentarca Tonka Jovića s HRT-e i jedan film iz privatnog fundusa koji prikazuje opraštanje od tramvaja)), probudili u nama emociju tuge i nostalgiju za mladošću. Meni je zasjala pokoja suza u očima.
I tako sve do 1970. kada se dogodila nesreća i kada je naš “ travanj” sletio u park na Pilama, pri čemu su je bilo poginulih i stradalih i kada je donesena odluka da se tramvaj ukine.
Žalili smo za njim, a žalimo i danas .Postojale su ideje da se neke trase obnove, ali od toga ništa. Sve je ostalo samo zapisano na filmu, u zbirkama nekih zaljubljenika u Dubrovački tramvaj i sjećanjima nas koji smo se vozili njime.
Ranka.