Došlo je i vrijeme da se “polože računi” Udruge, da se pored pisane riječi – pisama, koje je svaki član dobio doma sa iscrpnim obračunom za proteklu godinu, ta godina rada naše Udruge i njenih vrijednih članova na čelu sa predsjednicom Nadom Zanze, da se to isto i “zalije”, a gdje drugo nego na našem malom, gotovo posvojenom otočiću Supetru.
Moramo priznati da smo pomno slušali Nadu kako obrazlaže, pohvaljuje i zahvaljuje svima koji su pomogli tijekom cijele godine, svatko na svoj način, jer ova je Udruga ipak neprofitabilna i ovisi o svima nama, ali kako Nadi opet “vrag ne da mira”, pa već planira i druge izlete, koji su već odavno u glavi.
Toga dana: 03. srpnja 2010., vrijeme k’o iz bajke, stolovi vec postavljeni, sokovi i vino čekaju nas, a riba mami zazubice, pa smo pohitali s broda da bi opet, po tko zna koji put doživili radost druženja, kupanja, i zajedničkog objeda na zraku.
Opet se sadilo mediteransko bilje, tražilo pogodno mjesto, promatralo vec posađeno i radovalo uspijehu, pa kad smo mi tako sretni tamo, kako ne bi bilje raslo u tom okruženju pitomosti, čistog zraka i ljepote.
Svaki čas dolaze nove grupice turista, a domaćini, već pomalo umorni pokušavaju svima ugoditi i uljepšati dan.
Normalno da se pjevalo, sviralo i zalijevalo da glas bude bolji, neki su i plesali, a nekima je bilo more i sunce, taj “dar od Boga” sve što su trebali tog dana.

Beba Pažin

22. lipnja 2010. krenulo se u 04.50 s Pila, “izvan zore”, pospano, a opet veselo i u očekivanju; koga cemo sresti u autobusu, s kime ćemo se ovaj put sprijateljiti i podijeliti radost putovanja… na putovanje se žurilo autima i gliserima, ali sve na vrijeme i kako Bog zapovijeda…
Putovalo se preko Hercegovine i Bosne, kroz proplanke, pored i preko nabujalih rijeka, bilo je i blata i kiše, u autobusu veselo i oči širom otvorene na sve nevidjeno i novo, a stanovnici Bosne, kako ih je Bog stvorio, uslužni i dragi pomažu sa informacijama i tu i tamo…
U autobusu se častilo  rakijom i orahovicom, domaćim kolačima i keksima, narančama i bombonima, sve da bude veselo i “slatko”…
Grupa ogromna, autobus “Libertasa” pun, tek kad ideš vani upoznaš svih… Djece i mladosti koliko voliš, poslušni a zabavni, taman da “razvuku” svakome osmijeh na licu… Oni, k’o pravi putnici, nikad ne kasne… uvijek na vrijeme u autobusu.
A vozaći ,Vlaho i Ivo, k’o da ih je netko “skrojio” za nas, pa ne znaš tko je miliji, a opet profesionalan i na usluzi “do daske”…
Na granicama, k’o da i nismo, sve brzo i službeno, vidi se Europa “djeluje” ohoho…
Prelazimo granicu kod Bosanskog Šamca i evo nas opet u Lijepoj Našoj, umorni, ali veseli i u jednom komadu…
Kroz široke ulice, “ovim šorom jagodo” tražimo našeToplice Bizovačke i pored slavonskih kućica u cvijeću sa kanalima punim vode, crkava, muzeja, nepreglednih polja slavonskih ravnica, vode na sve strane, evo nas u Bizovcu, gradiću blizu Osijeka u Baranji…
Priča o Toplicama počinje 1967 kada su djelatnici INA Naftaplina tražili naftu i pravili naftne bušotine, a pronašli veliki geotermalni izvor na dubini od 1830 metara i temperaturu na samom izvorišu od 96 stupnjeva celzijusa, voda mutna puna minerala i slana. Izvor je nazvan Bizovac, da bi se nedugo zatim pronašao i drugi manje slan i manje vruć po imenu Slavonka. Normalno, odmah se asociralo na Panonsko more… naravno da je nakon toga odmah i sagrajen bazen i hotel sa svim pratećim i potrebnim objektima… a nakon nekog vremena i ostali objekti i dodatni hoteli u istom okružju, TERMIA i AQUAPOLIS, sa najmodernijim kemijskim i bakteriološkim sustavom pročišćavanja vode danas čine 9 bazena sa ukupno 1500 četvornih metara vodene površine.
Većera i spavanje, nakon dugog puta nije nikoga razočaralo, a ni ostavilo budnim…
Nakon jutarnjeg obilnog doručka “na bizovački način”, sa vodićem Stankom, kenuli smo prema Đakovu, gradu – srcu Slavonije i Đakovačkoj katedrali, “srcu Đakova”. Đakovo i Katedrala su srasli i postali sinonimi, ova zadnja je duhovni temelj, jamac njegovih korijena i povijesnog kontinuiteta, a grad je ponosan štovatelj i vjeran čuvar.
Izvrstan vodić i nadasve znalac svoga posla, naš Stanko nije štedio ni vremena ni glasa u objašnjavanju svega vrijednoga u Đakovu, a vrijednoga je bilo podosta. Slušajući nemilu povijest te katoličke biskupske stolne crkve, kojoj korijeni sežu u 13 stoljeće, od Bosne -Brda kod Sarajeva – preko Save do Đakova, biskup Ponsa, dominikanac i njegovi sljedbenici postadoše, darovnicom hrvatskog herceg Kolomana, gospodarima Đakova i Đakovštine i dadoše se na posao sagradivši prvi biskupski dvor i katedralu. Poznato nam je kakav je usud čekao tu katedralu i koliko žilave snage i istinske ljubavi je trebalo da se ona ponovno zgradi, sruši pa zgradi, da bi danas imali ovu neopisivu vrijednu ljepoticu, koju nije moguće pogledati ni u jedan sat, dan, tjedan.
Nakon Đakova, na redu je bio Osijek, za kojeg je naš vodiš, kao rodjeni Osječanin, posebno vezan, a vidjelo se to i iz njegova izlaganja i ponosnog pokazivanja Osijeka nazvanog 1809 godine slobodnim kraljevskin gradom. Osječka katedrala, prva franjevačka tiskara od 1735, i gradski statut iz XVII stoljeća dovoljno govore zašto je nakon pada Turaka Osijek postao vojno-upravno središte Slavonske krajine ili glavno habsburško uporište i prije toga, toliko povijesti na jednom mjestu, nije lako bilo ni upamtiti ni zabilježiti, a Slavonci zato kažu; Slavonci smo i Hrvati pravi, mi čuvamo granicu na Dravi”.
Državnu ergelu Đakovo, posjetili smo s oduševljenjem, divljenjem tim predanim ljudima-njegovateljima i njihovoj ljubavi za Lipicanere i ostale vrste konja. Iako u staji, ti mali razdragani “plesaći u hodu”, pokazivali su nam koliko mogu dići noge, dopustili da ih milujemo i mazimo gledajući na nas sa svojim velikim, dobrim toplim očima, kao da kažu: “Uživajte do mile volje” mi smo se vratili doma i tu ćemo ostati. Osjetili smo da su “naša  djeca” htjela ostati tu i uživati u njima.
Dakako da smo se nakon svake posjete gradovima Slavonije, vraćali i kupali u toj čudesnoj zeleno-plavoj termalnoj ,vodi, koja “život znači”, pa smo i nakon upozorenja da je pola sata sasvim dovoljno, prekoračivali to vrijeme i to kako…
Erdut, taj slikoviti mali gradić spominjan prvi put 1335 godine kao Erdod – šumski put, išao je od “ruke do ruke” od carske bečke komore do vlastelina Johana  Baptiste Maksimilijana  barona Zuana, grofa Ivana Palfija, pa obitelji Adamovića Čepinskih. u XIX st. postaje posjed župana Ervina Čeha sve do nacionalizacije nakon II svj. rata. Ljubav prema Erdutu je bila velika, on je divan mali gradić, pa i nakon odlaska zadnjih vlasnika obitelji Čeh, njihova osma kćer Etela nije htjela napustiti svoj grad ni nasilnim traženjem vlasti, a nakon gubljenja svih posjeda, ona je bila sretna uzeti samo majčin notes sa podacima njene majke Poljakinje. O bogatstvu Erdutskih vinograda, treba spomenuti samo neke; erdutska graševina, pinot sivi, traminac, chardonay, zeleni silvanac, rajnski rizling, zweigelt, pa kad na ulazu u stari podrum od 1730 god, pročitamo: ČISTU SAVJEST, ČISTO VINO, NE ŽELIMO SI BRATJO INO, JER U SREĆI I U BIJEDI, OVO DVOJE MNOGO VRIJEDI “.
Ilok, najistočnija točka Republike Hrvatske nalazi se na Dunavu sa tri strane u Srijemu, s površinom od 128.89 km četvornih metara, sa hrvatskom populacijom od 76.94% Hrvata.
Najpoznatiji gospodar grada bio je knez Nikola Iločki oko 1410, koji je do smrti bio i bosanski kralj te kovao vlastiti novac sa motivima hrvatske šahovnice. Ilok se također može pohvaliti svojom bogatom poviješsću, teškom sudbinom, ali i ljubavi za slobodom i samostalnošću, sa svojim muzejima, vinogradima, dvorcima i franjevcima, koji su uvijek i po pravilu uz svoj narod i u dobru i u zlu. Tu je i najbrojnija Slovačka zajednica u Hrvatskoj, a i pjesma: Bit’ će vina, bit’ će i Iloka.
Na kraju smo smogli snage posjetiti i Heroj grad Vukovar, kažem smogli snage, jer prilikom svih tih posjeta, ushićeja svega Slavonskog bogatstva, teških sudbina, neumoljivog vremena, poplava i neizvjesnosti u sutra, u našim mislima  je bio  uvijek Vukovar. Prolazili smo nekako šutke kroz te ulice, očekujući pogubne slike patnje i razaranja, tuge u očima ljudi, suza na obrazima djece, tražili Trpanjsku cestu, sa istim osjećajem prošli kroz bolnički muzej, srce je tuklo, a suze navirale, čuli su se samo zveketi alata obnavljanja bolnice, osjećao se još uvijek miris ustajalosti podruma u kojem su čamili bolesnici pred svoj  polazak na Ovčaru. Pobili su našu mladost, nevinu, ranjenu, ponosnu. Prokleti bili dok su živi. Neka im zemlja kosti izbaci. Neka gore u paklu klela sam u sebi, a što mi je drugo preostalo.
Obišli smo Ovčaru, položili cvijeće, zapalili svijeće, tako i na Memorijalnom groblju, ali NISAM SIGURNA JESMO LI UOPĆE BILI DOSTOJNI I HODATI PO TOJ TRAVI. Neka im je vječna slava i hvala. Bog je velik i ne plaća svaki dan, a nada umire posljednja. Vidjeti Vukovar  značilo je vidjeti svu patnju Hrvata u Domovinskom ratu, na jednom mjestu.

Upisala sam u knjigu: NEKA OPROSTI, TKO MOŽE,  ZABORAVITI NE SMIJE NITKO.

Beba, 27. lipnja 2010.