|
81. Glumci u Zagvozdu, 14. kolovoza 2010. |
 ... 14.08.10. "mala" grupa od 50 članova Udruge krenula je opet u "život", autobusom prijateljskog "Libertas-a" prema Zagvozdu sa brojnim stajanjima... Krenuti iz Grada samo nakon nekoliko dana, znači opet vidjeti nešto novo, novo zgradjeno, novo-procvalo... Taj spoj mora, čovjeka i prirode je neponovljiv od Dubrovnika pa do granice, na bilo koju stranu kreneš...
Osjetiš da si sretan i danom sve sretniji, u okolišu za koji drugi teško štede i debelo plaćaju, a ti to imaš na dohvat ruke, samo znaš ili ne znaš, želiš ili ne želiš čuvati. Mislim da bi uz našu Udrugu trebala biti i ona o očuvanju okoliša, ne samo o posjećivanju.
Vozeći se tako, ubrzo pukne pogled na Ušće, široko, plavo i oku toplo, ušće gdje se Neretva sljubljuje s morem stoljećima i u nedogled, pokazujući sve raznolikosti, a opet zajedničku ljubav svih nas Hrvata za svoje na svom...
Kad ugledaš palme i 'leandre, odmah ti padne na pamet: "Tu su palme, tu su 'leandri, tu su hrabri metkovski lađari"...mislim da su toga dana cijeli Metković i županija izašli vidjeti pripreme i natjecanje lađara, obućenih u predivne, žive, a opet "ponosno-tradicionalne" nošnje, pa trombonjeri od čijeg se pucnja zatrese svaka stanica u tijelu...
Mislim da pored ostalih manifestacija, toga dana Metkovčani uistinu žive taj dan i nadasve ponose se njime kao malo tko, pokazujući, snagu, umijeće, a pogotovo ljubav za svojom poviješću, koja je i burna i krvava i toliko puta nepravedna i tužna, ali naša. Knez Domagoj, za kojeg se smatra da je iz ovih krajeva, nasljednik Trpimira je bio po Mlećanima najgori knez, "pessimus dux croatiorum"jer su od njegove hrabrosti i borbe protiv Mlećana, Arapa i Bizantinaca čak zvali upomoć i samog Papu Ivana VIII , da im pomogne.
Nisu oni znali da se svoje brani i srcem i ljubavlju, a ne samo oružjem, a NAROD BEZ OBIČAJA I POVIJESTI I NIJE NEKI NAROD. Sve ovo, a i mnogo više rekao nam je naš mali "zagrepčanin" Ivar i prelijepa Maura...dok su s nama uživali u krajoliku, a i sami "učili" svoju povijest na licu mjesta...
Kad zamisliš koliko su samo na te nošnje sati šivanja i dotjerivanja potrošile njihove žene, majke, sestre i kćeri, taj neviđeni, a sveprisutni "odred ljubavi", kojeg malo tko i vidi, a kamo li zahvali, dodje ti da raširiš ruke i zagrliš svih odjednom, kad bi mogao... a ne možeš!!!
Poslije objeda u restaurant-u Dalmata, slijedi put prema Zagvozdu, još jednom ponosnom hrvatskom mjestu ... Putujući nailazimo na stećke, te "kamene spavaće", kuće vjekovječne. Davno su legli i dugo im je ležati, a u nama bude maštu, koja nema kraja, ostat će oni vjećna tajna, koju se ne smije gaziti, jer su "oni bili, kako jesmo mi, a mi ćemo biti, kako jesu oni.." Mir duši njihovoj, ma tko bili...
I nakon hladne okrijepe u domaćem kafiću, uputili smo se na Trg Glumaca u samom centru, gdje je naš lokalni i poznati glumac /prije 5 godina/ Vedran Mlikota i društvo sa gradonačelnikom Boženkom Dedićem osmislio nešto čime se ne mogu pohvaliti ni mnoge "umišljene" metropole - kazalište pod vedrim nebom, svake godine od 04.07-16.08. Te smo večeri gledali predstavu "Škrtična" od J.P.B. Molierea, postavljenu od redatelja Z. Mužića i Šibenskog kazališta i nasmijali se do suza, zahvalni i presretni i tek sljedeće jutro napustili Zagvozd... u kojeg se treba uvijek i ponovno vraćati.
Netko je lijepo rekao: "najuzbudljivija kultura u ovoj zemlji događa se sasvim gerilski."
Beba |
|
79. Skupština na Supetru 03.07.2010. |
|
Došlo je i vrijeme da se "polože računi" Udruge, da se pored pisane riječi - pisama, koje je svaki član dobio doma sa iscrpnim obračunom za proteklu godinu, ta godina rada naše Udruge i njenih vrijednih članova na čelu sa predsjednicom Nadom Zanze, da se to isto i "zalije", a gdje drugo nego na našem malom, gotovo posvojenom otočiću Supetru.
Moramo priznati da smo pomno slušali Nadu kako obrazlaže, pohvaljuje i zahvaljuje svima koji su pomogli tijekom cijele godine, svatko na svoj način, jer ova je Udruga ipak neprofitabilna i ovisi o svima nama, ali kako Nadi opet "vrag ne da mira", pa već planira i druge izlete, koji su već odavno u glavi.
Toga dana: 03. srpnja 2010., vrijeme k'o iz bajke, stolovi vec postavljeni, sokovi i vino čekaju nas, a riba mami zazubice, pa smo pohitali s broda da bi opet, po tko zna koji put doživili radost druženja, kupanja, i zajedničkog objeda na zraku.
Opet se sadilo mediteransko bilje, tražilo pogodno mjesto, promatralo vec posađeno i radovalo uspijehu, pa kad smo mi tako sretni tamo, kako ne bi bilje raslo u tom okruženju pitomosti, čistog zraka i ljepote.
Svaki čas dolaze nove grupice turista, a domaćini, već pomalo umorni pokušavaju svima ugoditi i uljepšati dan.
Normalno da se pjevalo, sviralo i zalijevalo da glas bude bolji, neki su i plesali, a nekima je bilo more i sunce, taj "dar od Boga" sve što su trebali tog dana.
Beba Pažin |
|
78. Slavonija 22.06.-26.06.2010. |
|
22. lipnja 2010. krenulo se u 04.50 s Pila, "izvan zore", pospano, a opet veselo i u očekivanju; koga cemo sresti u autobusu, s kime ćemo se ovaj put sprijateljiti i podijeliti radost putovanja... na putovanje se žurilo autima i gliserima, ali sve na vrijeme i kako Bog zapovijeda...
Putovalo se preko Hercegovine i Bosne, kroz proplanke, pored i preko nabujalih rijeka, bilo je i blata i kiše, u autobusu veselo i oči širom otvorene na sve nevidjeno i novo, a stanovnici Bosne, kako ih je Bog stvorio, uslužni i dragi pomažu sa informacijama i tu i tamo...
U autobusu se častilo rakijom i orahovicom, domaćim kolačima i keksima, narančama i bombonima, sve da bude veselo i "slatko"...
Grupa ogromna, autobus "Libertasa" pun, tek kad ideš vani upoznaš svih... Djece i mladosti koliko voliš, poslušni a zabavni, taman da "razvuku" svakome osmijeh na licu... Oni, k'o pravi putnici, nikad ne kasne... uvijek na vrijeme u autobusu.
A vozaći ,Vlaho i Ivo, k'o da ih je netko "skrojio" za nas, pa ne znaš tko je miliji, a opet profesionalan i na usluzi "do daske"...
Na granicama, k'o da i nismo, sve brzo i službeno, vidi se Europa "djeluje" ohoho...
Prelazimo granicu kod Bosanskog Šamca i evo nas opet u Lijepoj Našoj, umorni, ali veseli i u jednom komadu...
Kroz široke ulice, "ovim šorom jagodo" tražimo našeToplice Bizovačke i pored slavonskih kućica u cvijeću sa kanalima punim vode, crkava, muzeja, nepreglednih polja slavonskih ravnica, vode na sve strane, evo nas u Bizovcu, gradiću blizu Osijeka u Baranji...
Priča o Toplicama počinje 1967 kada su djelatnici INA Naftaplina tražili naftu i pravili naftne bušotine, a pronašli veliki geotermalni izvor na dubini od 1830 metara i temperaturu na samom izvorišu od 96 stupnjeva celzijusa, voda mutna puna minerala i slana. Izvor je nazvan Bizovac, da bi se nedugo zatim pronašao i drugi manje slan i manje vruć po imenu Slavonka. Normalno, odmah se asociralo na Panonsko more... naravno da je nakon toga odmah i sagrajen bazen i hotel sa svim pratećim i potrebnim objektima... a nakon nekog vremena i ostali objekti i dodatni hoteli u istom okružju, TERMIA i AQUAPOLIS, sa najmodernijim kemijskim i bakteriološkim sustavom pročišćavanja vode danas čine 9 bazena sa ukupno 1500 četvornih metara vodene površine.
Većera i spavanje, nakon dugog puta nije nikoga razočaralo, a ni ostavilo budnim...
Nakon jutarnjeg obilnog doručka "na bizovački način", sa vodićem Stankom, kenuli smo prema Đakovu, gradu - srcu Slavonije i Đakovačkoj katedrali, "srcu Đakova". Đakovo i Katedrala su srasli i postali sinonimi, ova zadnja je duhovni temelj, jamac njegovih korijena i povijesnog kontinuiteta, a grad je ponosan štovatelj i vjeran čuvar.
Izvrstan vodić i nadasve znalac svoga posla, naš Stanko nije štedio ni vremena ni glasa u objašnjavanju svega vrijednoga u Đakovu, a vrijednoga je bilo podosta. Slušajući nemilu povijest te katoličke biskupske stolne crkve, kojoj korijeni sežu u 13 stoljeće, od Bosne -Brda kod Sarajeva - preko Save do Đakova, biskup Ponsa, dominikanac i njegovi sljedbenici postadoše, darovnicom hrvatskog herceg Kolomana, gospodarima Đakova i Đakovštine i dadoše se na posao sagradivši prvi biskupski dvor i katedralu. Poznato nam je kakav je usud čekao tu katedralu i koliko žilave snage i istinske ljubavi je trebalo da se ona ponovno zgradi, sruši pa zgradi, da bi danas imali ovu neopisivu vrijednu ljepoticu, koju nije moguće pogledati ni u jedan sat, dan, tjedan.
Nakon Đakova, na redu je bio Osijek, za kojeg je naš vodiš, kao rodjeni Osječanin, posebno vezan, a vidjelo se to i iz njegova izlaganja i ponosnog pokazivanja Osijeka nazvanog 1809 godine slobodnim kraljevskin gradom. Osječka katedrala, prva franjevačka tiskara od 1735, i gradski statut iz XVII stoljeća dovoljno govore zašto je nakon pada Turaka Osijek postao vojno-upravno središte Slavonske krajine ili glavno habsburško uporište i prije toga, toliko povijesti na jednom mjestu, nije lako bilo ni upamtiti ni zabilježiti, a Slavonci zato kažu; Slavonci smo i Hrvati pravi, mi čuvamo granicu na Dravi".
Državnu ergelu Đakovo, posjetili smo s oduševljenjem, divljenjem tim predanim ljudima-njegovateljima i njihovoj ljubavi za Lipicanere i ostale vrste konja. Iako u staji, ti mali razdragani "plesaći u hodu", pokazivali su nam koliko mogu dići noge, dopustili da ih milujemo i mazimo gledajući na nas sa svojim velikim, dobrim toplim očima, kao da kažu: "Uživajte do mile volje" mi smo se vratili doma i tu ćemo ostati. Osjetili smo da su "naša djeca" htjela ostati tu i uživati u njima.
Dakako da smo se nakon svake posjete gradovima Slavonije, vraćali i kupali u toj čudesnoj zeleno-plavoj termalnoj ,vodi, koja "život znači", pa smo i nakon upozorenja da je pola sata sasvim dovoljno, prekoračivali to vrijeme i to kako...
Erdut, taj slikoviti mali gradić spominjan prvi put 1335 godine kao Erdod - šumski put, išao je od "ruke do ruke" od carske bečke komore do vlastelina Johana Baptiste Maksimilijana barona Zuana, grofa Ivana Palfija, pa obitelji Adamovića Čepinskih. u XIX st. postaje posjed župana Ervina Čeha sve do nacionalizacije nakon II svj. rata. Ljubav prema Erdutu je bila velika, on je divan mali gradić, pa i nakon odlaska zadnjih vlasnika obitelji Čeh, njihova osma kćer Etela nije htjela napustiti svoj grad ni nasilnim traženjem vlasti, a nakon gubljenja svih posjeda, ona je bila sretna uzeti samo majčin notes sa podacima njene majke Poljakinje. O bogatstvu Erdutskih vinograda, treba spomenuti samo neke; erdutska graševina, pinot sivi, traminac, chardonay, zeleni silvanac, rajnski rizling, zweigelt, pa kad na ulazu u stari podrum od 1730 god, pročitamo: ČISTU SAVJEST, ČISTO VINO, NE ŽELIMO SI BRATJO INO, JER U SREĆI I U BIJEDI, OVO DVOJE MNOGO VRIJEDI ".
Ilok, najistočnija točka Republike Hrvatske nalazi se na Dunavu sa tri strane u Srijemu, s površinom od 128.89 km četvornih metara, sa hrvatskom populacijom od 76.94% Hrvata.
Najpoznatiji gospodar grada bio je knez Nikola Iločki oko 1410, koji je do smrti bio i bosanski kralj te kovao vlastiti novac sa motivima hrvatske šahovnice. Ilok se također može pohvaliti svojom bogatom poviješsću, teškom sudbinom, ali i ljubavi za slobodom i samostalnošću, sa svojim muzejima, vinogradima, dvorcima i franjevcima, koji su uvijek i po pravilu uz svoj narod i u dobru i u zlu. Tu je i najbrojnija Slovačka zajednica u Hrvatskoj, a i pjesma: Bit' će vina, bit' će i Iloka.
Na kraju smo smogli snage posjetiti i Heroj grad Vukovar, kažem smogli snage, jer prilikom svih tih posjeta, ushićeja svega Slavonskog bogatstva, teških sudbina, neumoljivog vremena, poplava i neizvjesnosti u sutra, u našim mislima je bio uvijek Vukovar. Prolazili smo nekako šutke kroz te ulice, očekujući pogubne slike patnje i razaranja, tuge u očima ljudi, suza na obrazima djece, tražili Trpanjsku cestu, sa istim osjećajem prošli kroz bolnički muzej, srce je tuklo, a suze navirale, čuli su se samo zveketi alata obnavljanja bolnice, osjećao se još uvijek miris ustajalosti podruma u kojem su čamili bolesnici pred svoj polazak na Ovčaru. Pobili su našu mladost, nevinu, ranjenu, ponosnu. Prokleti bili dok su živi. Neka im zemlja kosti izbaci. Neka gore u paklu klela sam u sebi, a što mi je drugo preostalo.
Obišli smo Ovčaru, položili cvijeće, zapalili svijeće, tako i na Memorijalnom groblju, ali NISAM SIGURNA JESMO LI UOPĆE BILI DOSTOJNI I HODATI PO TOJ TRAVI. Neka im je vječna slava i hvala. Bog je velik i ne plaća svaki dan, a nada umire posljednja. Vidjeti Vukovar značilo je vidjeti svu patnju Hrvata u Domovinskom ratu, na jednom mjestu.
Upisala sam u knjigu: NEKA OPROSTI, TKO MOŽE, ZABORAVITI NE SMIJE NITKO.
Beba, 27. lipnja 2010.
|
|
Iako nas je prije tjedan dana spriječila kiša, naša želja da posjetimo Šipan sad je bila još veća. Brodom iz Gruža uputilo se četrdesetak članova Udruge. Nakon nepunih sat i pol ugodnog brdižanja morem iskrcali smo se u Luci šipanskoj. Laganim korakom zaustavili smo se kod crkve sv. Antuna i ljetnikovca Stjepović. Zatim je uslijedio „proboj“ kroz usku ulicu i uspon do crkve sv. Stjepana - glavne župne crkve Luke šipanske.
Otok Šipan je najveći Elafitski otok. Dug je 9, a širok 2-3 kilometra. Naseljen je još od davnih vremena. Bio je omiljeno odmorište dubrovačke vlastele koja su sagradila čak 42 ljetnikovca. Također, imao je oko 34 crkve i desetak kapelica. Na Šipanu, kao važnom upravnom središtu Elafita, sagrađen je Knežev dvor. Šipanski knez je tu boravio mjesec dana, a prema potrebi i duže.
Nakon kraćeg zaustavljanja pred Kneževim dvorom spustili smo se u Šipansko polje. Dugačko 5,5 kilometara iznimno je plodno za uzgoj maslina, naranči, smokava itd. S nama je bila i profesorica biologije Mila Vuković koja nam je govorila o vrstama bilja na ovom otoku. Iscrpljeni od jakog sunca oko 14.00. stigli smo u Suđurađ. U konobi „Stara mlinica“ ugostila nas je gospođa Maja Lešević članica naše Udruge. Za početak smazali smo salatu od hobotnice i inčune, a zatim navalili na odličan crni rizot. Na kraju našeg „plandovanja“ razveselio nas je domaći kolač gospođe Maje. Nakon odmora krenuli smo u posjet samostanu u Pakljenoj, i crkvi-tvrđavi sv. Duha. Već umorni, teškim korakom vratili smo se u Suđurađ, zahvalili gospođi Maji na gostoprimstvu i brodom krenuli natrag.
Tako je završio još jedan prekrasan izlet koji nam je organizirala gospođa Nada Zanze, neumorna predsjednica naše Udruge.
Hvala joj još jedan put!
Tonko Marunčić |
|
Dok čekamo druge "spavalice" ili "kasne ptice", divimo se lijepom subotnjem jutru 01. Maja 2010. na Porporeli, koja i pored izletničkog ushićenja u nama budi neke stare đacke uspomene. Nekom jače, nekom slabije ali duboko urezane u contekst uspomena iz onih dana kad smo nevino, ali bezbrižno dolazili ovdje sresti se s nekim, vidjeti nekoga ili naprosto udahnuti malog svježeg morskog zraka.
Malo prije broda, svi smo se skupili; nas 40-tak s ruksacima i sadnicama da naš mali otočić Supetar učinimo ljepšim ,zelenijim, poželjnijim...Dočekani k'o pravi gosti, veseli i razdragani mi k'o i djeca -unuci s nama, ne znaš tko je "luđi" i veseliji,pohitasmo u otkrivanje "starih" sadnica. U predivnom sunčanom danu otkrismo, da se većina primila i da cvjeta. Sreći nigdje kraja, jer to je ono što treba činiti svaki dan i nanovo da Lijepa Naša, bude jos ljepša, poželjnija i neodoljiva, ne za prodaju, nego za uživanje svakom dobronamjerniku-posjetitelju.
E, pa Nado moja, ako ti nijesi zaslužila spomenik, onda neznam tko je...???
Predivan dan, ukusan grah,vino pravo, kava još bolja, posluga na vrhuncu, a Supetar, raj na zemlji. Hvala !!!
Beba Pažin
|
|
71. Topusko proljeće 03.04.-11.04.2010. |
|
Ovaj put, 03.travnja 2010, nije nas bilo mnogo. Druga grupa tko zna koliko već puta ide na odmor i rekreaciju u Top Terme Topusko.
Putem se pjevalo, upoznavalo i veselilo. Lijepo je svaki put upoznati nova lica, steći nove prijatelje, izmijeniti adrese i telefone, pa se opet družiti na povratku u Grad.
Topusko nas je dočekalo u suncu, prva grupa nabrala poljskog cvijeća pa okitili stolove, bilo je i suza, zahvalnica. S nama i Splićani i Zagrepčani, djeca i mladići, k'o velika obitelj, blistaju se oči od radosti. Volimo se i brinemo jedni za druge.
Od jutarnje gimnastike, kupanja u predivnim bazenima, terapija, i kavica, pa šetnji po procvjetaloj prirodi, srce da ti stane i ne možeš reći da je u "nas" bolje. Cijela Hrvatska je procvala, jutarnjom rosom okupana, pa te najednom strah da to ne nestane ili da netko ne odnese.
Strah te voljeti, ljubav da ne prestane...Tu i tamo po neko zgarište, ali odmah pored, nove kućice, krovovi crveni od radosti, od mira i sigurnosti koju samo Domovina daje.
Beba Pažin
Topusko se ne zaboravlja lako i dogodine sam sigurno opet tamo! Daj Bože da svak to sebi može prijuštiti barem jednom godišnje... Bila mi je čast voditi ovako veselu i raznoliku grupu, a nadam se da će i moj treći odlazak u Topusko biti nezaboravan, pun novih poznanstava i druženja sa starim prijateljima! Posebno me razveselilo vidjeti i biti u Topuskom s već poznatim članovima naše Udruge, a dodatno veselje svima osigurali su naši najmlađi članovi! Bilo je ugodno vidjeti i poznata lica osoblja hotela, a mislim da je cijela grupa najviše uživala u restoranu hotela gdje su nam konobari i kuhari svakodnevno ugađali :) Osim terapija koje nam je propisao liječnik i koje su ove godine bile još bolje i kvalitetnije nego lani, ja sam sebi prijuštila i nezaboravnu vinsku kupku i uživala 30 minuta u hidromasažnoj kadi! Znam još neke članove koji su sebi prijuštili nešto novo i proživjeli nezaboravna iskustva koja su nam u Dubrovniku financijski potpuno nedostupna. Bilo mi je zaista prekrasno i sa sigurnošću mogu reći - vidimo se sigurno opet u Topuskom! Pozdrav cijeloj drugoj grupi!
Nina Lasić |
|
|
Izvještaj s 2. redovne skupštine |
|
U subotu 3. srpnja na otočiću Supetru održana je druga redovita skupština udruge Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota.
I ove godine skupilo nas se preko 80, starih i mladih, u ugodnom druženju i uz gostoprimstvo gospara Nika Miljasa, kako bi prošli lanjski rad udruge i donijeli smjernice za rad u sljedećoj godini.
Skupština je izabrala novu potpredsjednicu udruge, Mariju Đerek. Iz izvještaja predstavljenog članstvu izdvajamo:
U 2009. godini smo organizirali 33 izleta sa ukupno 1060 sudionika/ca. Izdvajamo neke od njih u okolici: Konavle, Osojnik, Kalamota, Lokrum, Supetar, Šumet, Plat, te one diljem Hrvatske: Topusko/Kostajnica/Čigoč 24. - 26. srpnja 2009.; Maraton lađa 8. kolovoza 2009.; Trilj – kanu safari Cetinom – dva izleta iu kolovozu, Hrvatska Kostajnica – 8. - 11. listopada 2009., Split, Sinj, Trilj – 21. - 22. studenoga 2009., Topusko (3 izleta), Proložac - Božična bajka 25. prosinca 2009. Udruga je od Grada Dubrovnika za provedbu ovih akcija dobila ukupno 2.500,00 kn umjesto planiranih 10.000,00 (razlog – rebalans gradskog proračuna). Od Općine Župa dubrovačka u više navrata dobili smo besplatan autobus na korištenje. U osmišljavanju i provedbi izleta sudjelovali su brojni naši sugrađani i sugrađanke, te smo u akcije uložili ukupno 1430 volonterskih sati.
Udruga je u 2009. godini imala ukupno 14342,91 kn primitaka i 14918,11 kn izdataka.
Predsjednica udruge Nada Zanze
|
|
Izlet u Slavoniju u pjesmi Mile Sturice |
|
PUTOVANJE U SLAVONIJU
Do Slavonije velika je tura,
a do nje doći bila je prava avantura.
Iznenadila nas Bosna nepredvidiva, poplavljena, kišovita, puna rana,
ali uz pomoć hrabrih vozača savladana.
Naša baza Bizovačke toplice
želja i radost naše djece.
Bazeni, kupanje, tobogani,
bili su za njih bogom dani.
Trebalo je nešto i naučiti pa smo s vodičem
krenuli u obilazak Đakova, Osijeka, lloka i Erduta,
a Vukovar je bio najsvetiji cilj našega puta.
Muzej u Vukovarskoj bolnici dočarao je jad i patnju osoblja i ranjenika
i njihovu strašnu borbu protiv divljih krvnika.
Zapalili smo na Ovčari svijeće, a
na memorijalnom groblju položili cvijeće.
Kako zahvaliti onima koji su dali živote svoje
da bi nama bilo bolje?
Nikad njihove žrtve ne zaboraviti i
nove generacije o tome uvijek učiti.
Ostaju snažni dojmovi sa ovoga puta
jer je poseban dar
posjetiti Slavoniju i herojski Vukovar.
Mila Sturica
|
|
77. Pohod na Dunavske rupe 6. lipnja 2010. |
Ovaj put gospođa Nada htjela je provjeriti našu izdržljivost i snalažljivost!
U proteklu nedjelju mala ali hrabra grupa iz Udruge (devet članova) uputila se na pješačko-planinarsku turu od Kune konavoske do Dunava.
Na ovu avanturu, vjerujem, nitko ni u ludilu ne bi pošao sam, ali zato ovaj put nas je vodio poznati konavoski lovac Pero Pušić, rođak naše Predsjednice. Na prvi pogled gospar Pero, dok smo se autima uspinjali do Kune, mirno je promatrao konavoski krš. Ali, kad smo izašli i počeli pješačiti „poletio“ je kao razdragano dijete zaboravljajući svojih skoro sedamdeset godina koje nosi na leđima.
Ovo je bio njegov teren kojeg je poznavao kao svoj džep. Usprkos vrućini i teškom terenu (gore-dole, cik-cak, lijevo-desno) uživali smo u prekrasnoj prirodi. Susreli smo se s raznim gljivama, mahovinom, paprati i poskocima, ali s njima nismo imali problema. Pješačenje je trajalo oko pet sati slijedećom rutom: Kuna konavoska – Duboki doli – Rapat – Dugi doli – Pod Rozarija – Velika kupa – Mala kupa – Vratimlja – Streljana u Dunavama.
Na kraju izleta na Streljani u Dunavama, dobročinstvom gospara Pera i Streljačkog društva „Konavle“, svoja umorna tijela „rekuperali“ smo odličnim roštiljem i crnim vinom.
Nad Konavoskim poljem polako je padao sumrak. Zahvalili smo se našem vodiču lovcu Peru i gospođi Nadi na prekrasnom izletu. Sretni i zadovoljni uputili smo se natrag u Grad.
Tonko Marunčić
|
|
Udruga Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota 9. svibnja 2010. posjetila je otok Lokrum.
Prekrasnog svibanjskog dana dvadesetak članova odlučilo je nakratko zaboraviti sve životne probleme i prepustiti se čarima ovog prekrasnog dubrovačkog otočića. Nakon ugodne plovidbe iz stare gradske luke iskrcali smo se u pristaništu Portoč i uputili prema benediktinskom samostanu.
Početkom 11. stoljeća na poziv Dubrovčana na Lokrum dolaze benediktinci. Oni grade romaničku crkvu sv. Marije i samostan s klaustrom. Crkva i samostan stradali su u katastrofalnom potresu 6. travnja 1667., a danas su vidljivi samo ostaci ovog velikog kompleksa.
Uz neposrednu blizinu samostana smjestio se „raj u raju“ - Botanički vrt koji je zbog očuvanosti raznovrsnog biljnog svijeta 1959. proglašen rezervatom šumske vegetacije. Šetnjom lijepo uređenim stazama divili smo se jasminu, perunici, mirti, maslačku, agavi, palmama i maslinama.
Ugodnu šetnju nastavili smo prema tvrđavi Royal s koje se pruža prekrasan pogled od Elafita do Cavtata. Gradnja tvrđave započela je 1806. za vrijeme francuske okupacije, a dogradila ju je Austrija 1835.
Povratak u prošlost Lokruma završili smo posjetom spomen križu brodoloma broda „ Triton“. Upravo na današnji dan (9. svibnja) 1859. između Grada i Lokruma dogodila se velika pomorska tragedija. Na austrijskom briku „Triton“ eksplodiralo je spremište za streljivo. Poginulo je osamdeset pet mornara, a ostale su spasili dubrovački ribari.
Pomalo umorni od svibanjskog sunca i svježeg zraka krenuli smo prema Portoču u restoran „Rajski vrt“. Naš domaćin Đani kao i proteklih godina poslužio nas je obilatim salatama od pršuta, sira i tunjevine. Sretni i zadovoljni pozdravili smo se s Lokrumom.
Na kraju našeg izleta, po dolasku u Grad, posjetili smo akvarij u prizemlju tvrđave sv. Ivana. Podsjetili smo se bogatog morskog svijeta koji živi u dubinama Jadranskog mora i Mediterana.
Zahvalili smo se s gospođi Nadi na odličnoj organizaciji i druženju.
S nestrpljenjem iščekujemo novi izlet!
Tonko Marunčić
Dan Europe, 09. svibnja 2010. ujutro u 10.00 ura ,vrijeme k'o iz bajke.
Mala balica članova, ali prirodoljubna, u prirodu zaljubljena i redovna na izletima Udruge...hitamo kroz valove, probijamo se kroz modro-bijele brazde sto su ih strani motorini ostavili iza sebe, prevozeći neumorno po cijele dane strance s brodova tko zna odakle, prema Lokrumu toj oazi ljepote i povijesti...
Nas vodič Gosp Marunčić, čeka nas na rivi, vodi od dna prema vrhu, kroz povijesne uspomene i cvijetne vrtove tek procvjetalog cvijeca...
Ne znam koliko puta da dođes ovdje, uvijek ugledaš nešto novo, i mirisno, samo izniklo i prposno, strah te da ne ugazisš neka i drugi vide, neka se dive, ali ne diraju, pa to i jest uloga naše Udruge:
"divi se, al' ne kreći", ostavi drugome da gleda, da se divi i da ima sto za reći...
Bravo Nada, uvijek nas iznova iznenadiš i srce napuniš...
Beba Pažin |
|
Udruga Ljubitelja hrvatskih kulturnih tradicija i prirodnih ljepota u nedjelju 25. travnja organizirala je jednodnevni izlet u Ston i okolicu. Šezdesetak članova udruge prvo je posjetilo Hodilje, a zatim i Luku gdje su degustirali domaće kamenice. Nakon toga posjećena je stonska solana uz stručno vodstvo direktora solane gospodina Sveta Pejića.
Posebno je uzbudljiv bio obilazak obnovljenih zidina Stona. Ovaj velebni fortifikacijski kompleks izgradila je Dubrovačka Republika nakon stjecanja Stona i Pelješca 1333. godine. Vrhunac izleta bio je ručak u „Vili Koruna“ s domaćim specijalitetima. Članovi udruge oduševljeni prirodnim i kulturnim bogatstvom ovog kraja najavili su ponovni posjet s posebnom željom obilaska zidina od Stona do Malog Stona. I za ovaj izlet autobusni prijevoz organizirala je Općina Župa dubrovačka „dobri duh„ ove udruge.
Tonko Marunčić
|
|
69. Pozdrav proljeću u Konavlima 21.03.2010. |
|
Evo nakon tmurnih,dosadnih i kišnih dana u Gradu Udruga je odlučila razveseliti svoje članove, velike i male, stare, al' u srcu mlade, gospođe i gospare na proljetno druženje i obilazak konavoskih brda i sela.
I zaista, nakon Zvekovice, uspinjali smo se dobrom cestom sve do vidikovca, a panorama k'o iz bajke, pa još dalje pored sela i kroz sela, gdje pomisliš da je Bog rek'o laku noć,a kad tamo stečci, grobovi oslikani, srca poredana na njima, cvijeće i priroda nadodala svoje bogatstvo boja i svježine.
Stali na predah kod Kosovica izvora, pojeli što 'ko donio, podijelili što 'ko htio, popili sve što 'ko im'o i donio i krenuli starijem putem dalje, gdje su nekad i naši stari hodili i na pjacu donosili sve sto je bilo dobro za prodat.
Bože, pomislih, ovdje živi samo onaj tko voli i sa srcem ljubi ovu vrlet, ovaj kamen i svoj narod.
Beba Pažin |
|
